Evo, još je jedan vikend za nama, subotu sam radila ujutro do 15 h, a popodne sam sadila cvijeće, uto me nazove moja kuma da odemo na kavu (nedaj Bože da jedan dan prođe bez toga, a posebno onako sunčan kao u subotu), a ja naravno objeručke prihvatila.Tako se ja na brazaka istuširam i presvučem i trk u auto po nju (ja i muž smo kupili novog Leona, pa je to ujedno bila prilika da ga vidi). I tako ja i ona sjedimo i svaka svoju priću prića, jada se ona; " To nije normalno, kako ja ne mogu naći normalnog muškarca, koji če mi platiti piće (meni je nepojmivo kako može jedan momak koji izađe prvi put sa curom čekat da mu ona plati piće, a znam ih takvih, možda sam ja staromodna), otvoriti vrata, slušati me što govorim. " Ona je stvarno krasna cura, i to ne progovara iz mene subjektivnost, ali stvar je u tome što isto tako znam krasnih momaka koji sve dali da imaju takvu curu npr. kao ona.Pa gdje je tu onda problem???? Po pričanju mojih kolegica i prijateljica, kad se izađe van svako se drži za sebe kako momci tako i cure, svako čeka da onaj drugi prvi priđe, ali to tako ne ide.I onda se oni čude.... a čemu, kako če nekoga upoznat kad se svatko od njih boji odbijanja, pa šta i da te odbije neš ti problema... pa neče valjda svaki ili svaka okrenit leđa? Kazat čete da je lako meni govorit, i imate pravo lakše je reč nego učinit, ali ako želite nekog upoznat glupo je čekat da onaj drugi učini prvi korak.... zar ne???