Nije daleko bio od svega ovoga ni naš pokojni slikar Jokan Šiško, koji je 12. siječnja 2008. okupio više zanimanika lijepoga svojim slikama; bio je u ulozi slikara domaćina koji je svojim opusom obogatio svoju župi i svoj kraj Vinicu, kao i svoj zaselak Šiške i svoju cijelu Domovinu, ovu ovdje i onu matičnu Hrvatsku, a i svijet je bogatiji njegovim slikama.

Jokan je osluškivao zvuk zvona u Bilobrkovoj pećini skupa sa svojim vršnjacima, poglavito s onima koji su voljeli ovaj kraj i ovu pećinu pa su se u nju navraćali gotovo svakodnevno, a među njima je bio i još jedan Jozo Joskan Beljan koji je pohađao školu u Aržanu i kasnije je postao svećenik.

Bilo je puno svita koje san zna: braća blizanci Božo i Nedo Mladinić, Niko Lisnić, Vinko Reić, tri brata Devivi - Duje, Lenko i Tonči, Frane Župa, Rade Jerin, Ante Ljubić, Frane Troskot, Niko Bonačić, Mujo Bajrović, Krsto Gulin, Niko Lisnić, Jokan Romac, Jozo Ivančić, Marko Kapetanović, Ivan Ninčević, Kornelije Colnago, Ante Marinić, Savo Vulić, Jovo Potkonjak, Jozo Čokolić, Ante Jurić, Vjeko Sarun, Ante Listeš...

Marin nije bio načisto što da uradi. _ Marine, ja bježim-šapnu mu Jokan iz Gruda.

Tko zna - značajno je Jokan.

- Ma, ima istine u tome što Jokan zbori pomisli Marin i u tom trenu donese odluku.

Marin i Jokan klonili su se većih mjesta i gradova, zaobilazi ih u širokom luku jer nikada čovjek ne zna tko je u ovom bezvlašću posegnuo za vlašću.

Pa kud puklo da puklo odlučno će Jokan. Ne mogu više pobratime.

- Marin i Jokan stadoše kao ukopani.

- - Marin i Jokan se zgledaše.

- Jokan nešto nerazumljivo promrmlja te počne širit gunjac.

- - Jokan i Marin kimnuše glavama kao i desetak njihovih boraca.

Dok su ustaše zamicale iza zadnjih kuća, Jokan reče:

I dok se Jokan šutke osvrtao oko sebe kao da traži priliku za novi uzmak, Marin osjeti kako se u njemu gomila neki bijes.

Zar nisi vidio koliko ih je? odjednom progovori Jokan. -. - A ti si kao vidio, i još prebrojao po tom mraku zajedljivo će Marin.

Jokan ga pogleda, zbunjen iznenadnom Marinovom odlučnošću. - E, ima momak muda.

Komentar od: jokan Komentirano: 26. srpanj 2008. 17:04

Jokan je završio i srednju školu Školu učenika u privredi (ŠUP) u Mostaru i postao strojobravar.

Ostavši bez pratitelja, Marin i Jokan potražiše neki mirniji kutak.

Nitko nije obraćao pozornost na došljake. -. Uh huknu Jokan šireći šinjel, raskapčajući bluzu kao da je želio doći do zraka.

Oderat ćeš mi i kožu dreknu Jokan kada je Marin jednim trzajem pokušao svući cokulu.

Nakon kraćeg vremena uspio je svući cokule, a kada je Jokan odmotao šuferice ukazaše se ranjava, otečena stopala.

U cokulama il bez njih huktao je Jokan pokušavajući masiranjem oživjeti iznenada utrnule noge.

- - Ubi me dreknu Jokan poskočivši s klade, ali dalje nije mogao jer je ona ljudina čvrsto držala njegove obje noge.

Jokan se sada umirio, početna bol je prošla, a stopala više nije osjećao.

Aleksandar uveo monopol i natjerao nas da mu za ga bagatelu prodajemo ljutito će Jokan.

- - Tako je uglas će Marin i Jokan.

Nismo ih ni vidjeli reče Jokan gledajući u Marina koji je svaku njegovu riječ potvrđivao klimanjem glave.

Možda su od gladi i pomrli zavapi Jokan.

- Marin i Jokan šutke su promatrali Petra koji se u zanosu i vjeri o onom što zbori ispravio u svoj svojoj veličini.