Drago mi je i radi Nane Bilića koji je iša u istu osnovnu školu ka i ja, jedan put su me osandesetšeste uvatili ekipa iz ulice i šire da iden s njima igrat balun, uvatili su me na pola Mažuranićeva šetališta, ja u rebatinke, iden svojin poslon, oni svi spremni idu na igralište di se danas igra Kup torcide u malome balunu, to je asfaltirani teren na otvorenome, njima fali vratar, ka i obično, nagovore me a ionako sam uvik branija u rebatinke, među njima već se vidilo bilo je tu kasnijih profesionalaca koji će odigrat dosta sezona u prvu ligu, Nane je ima 17 - 18 godina i bija je zadnji igrač obrane u ekipi di i ja, šibali su udarci, ja se itan i trudin se, jedan šta je igra u Splita zabija mi je jednu bombu sa petnaest metri, obranija sam Vladislaviću nešto šta niko ne bi, ne sićan se više jesmo li dobili ili izgubili ali bilo je gusto, Nane se nije štedija, uklizava je ka i posli kad je posta veliki igrač, zato je biće i presta igrat prije drugih, posli par dana čujen se sa prijateljen telefonon i spomenen utakmicu a kaže on, smije se evo ovde i Nane, vrti glavon, nisan tada oduševija nastupon današnjega izbornika, šteta, pod starost će i mene bolit kuk i kolina radi golmanskih parada po betonu, moje su bile i ostale mukte