riječ je o jednoj mladoj pomorskoj obitelji. nedugo nakon ženidbe, kapetan je morao otploviti. trudna žena ostala je sama. kad je došlo vrijeme poroda, umjesto jednog porodila je četiri sina. u to vrijeme bila je to neobična i čudna pojava, pa je žena od bojazni kako će biti izvrgnuta ruglu grada, ostavila jednog, a ostala tri stavila u kovčeg i po sluzi dala da ih baci u more. muž se iznenada vratio i kad je prepoznao slugu i vidio kovčeg zainteresirao se za sadržaj i nije bio miran dok mu ovaj nije sve ispričao. kapetan je uzeo kovčeg s djecom i u najbližem redovničkom samostanu predao djecu redovnicama uz obećanje kako će snositi njihovo izdržavanje. sluga nije o tome smio ništa reći njegovoj ženi. tako su prolazile godine, kapetan je obilazio djecu i plaćao njihovo izdržavanje, a sin kod kuće je rastao vjerujući da je jedinac. no jedne godine kad se vratio s mora donio je četiri jednaka odijelca, jedno ostavi kod kuće, a tri predade redovnicama i zamoli ih da obuku trima dječacima. potom dječake povede kući. žena se izbezumila, jer nije među njima mogla prepoznati ' svoga ' sina. muž joj je tada ispričao što se i kako dogodilo i od tad su sva četvorica ostala u kući. prošle su godine, završili su velike škole, postali pomorski kapetani i obogatili se. kad su se nakon mnogo godina ponovno svi sastali kod kuće, za sjećanje na svoj odgoj i sudbinu i u zahvalnost ' providnosti ' koja ih je na takav način izbavila, odluče u gradu sagraditi veliku crkvu. po njima - dobrotvorima, dubrovčani tu crkvu nazvaše ' mala braća '.