Staza nas dalje vodi bijelom cestom prema groblju gdje izbijamo na usku asfaltnu cesticu koja kreće sa Magistrale 50 m iza našeg polazišta kod autobusne stanice, a kojom si možemo uštedijeti pješački uspon do starog sela Drvenik (220 m; 50 min) ako imate višak auta a manjak vremena.

- Mi? - pitam, dok izbijamo na blagu uzbrdicu.

Smijemo se dok izbijamo na ravan dio puta i u daljini, poput plave mrlje, pored bunkera zaostalog još iz onog davnog rata, vidim parkiran auto, a pored auta visoka mlada žena, obučena u crno-bijelu trenirku, crvene, plamene kose vezane u konjski rep, lijevu je nogu položila na haubu i prstima ruke dodiruje nožne prste: isteže mišiće nakon trčanja.

Za nagradu, nakon dvadesetak minuta izbijamo na neopisivo lijepu planinsku livadu podno vrha.

Izbijamo na Terazije, prolazimo pothodnikom i već smo na Knez Mihajlovoj.

Na taj način izbijamo ovim nekim Srbima po zanimanju argument, baš da vidimo što će novoga izmisliti, osim postavljanja bombi po glavnom gradu.

Ponovo se hvatamo lijevog kraka staze i izbijamo na katun u dnu Vodenog dola.

Nakon nekih pola sata jačeg pedaliranja izbijamo na sam vrh.

Nakon sat vremena šetnje dolazimo do križanja za Jezersku kočnu (lijevo/nizbrdo) a mi nastavljamo desno prema grebenu Grintovca koji ubrzo ulovimo i dosadnim serpentinastim usponom prateći greben i ljubeći koljena radi nagiba nakon cca 1 h, izbijamo na vrh.

Lagano se probijajući između suhozida izbijamo na ostatke nekadašnjih dvora obitelji Ugrinić.

Nabacujemo opremu na leđa i lagani uspon po bijelim stijenama i te ubrzo izbijamo na sami vrh.

Potresno su djelovali ti trenutci koje je opisao osječki donjogradski župnik Martin Radman, kojemu je u pratnji predstavnika UNPROFOR-a bio dopušten posjet ruševinama svetišta u Aljmašu, na čijem je ulazu tada stajala ćirilična tabla - »Papuk Dol«: »Izbijamo izravno pred crvku: toranj i fasada srušeni, brdo opeke i građe, ne može se ući na glavni ulaz...

Veronika i Antonija su držale vrlo visok ritam štancanja od 10 km po satu, a Mirjana je podebljavala sa svojih 8 - 9. Na pola trke i 12 sati se dešava čudo, izbijamo na treće mjesto ekipnog poretka, ispred nas su samo domaće Francuskinje i Amerikanke, a Veronika dolazi na peto mjesto pojedinačnog plasmana.

U jednom trenutku kroz neki seoski sokak " izbijamo " na nesto sto nam se u prvom trenutku ucinilo kao autocesta (ali je netko mudar skuzio da je to odvojak sa autoceste), pa smo se uputili ka nepoznatom i, sto je najvaznije, suprotnom pravcu od onog na kojem se " nesto " naplacuje...

Potom opet izbijamo na glavnu ulicu, Egnatia odos, gdje primjećujemo zanimljiv grafit:

U 15 sati izbijamo na Dabarsku kosu, pogled nam pada na Rujičin kuk i Čelina kuk, ispod kojeg je smješten Planinarski dom u Ravnom Dabru.

Izbijamo iz ruku međunarodnoj zajednici argument da će Albanci, ne dobiju li neovisnost Kosova, izazvati sukob.

Napokon izbijamo na obalu Aragvija i shvaćamo da ta rijeka, slično Bosutu, teče unatrag, tj. uzvodno:

Nakon sat i po hoda izbijamo na greben i uskim puteljkom zaokrecemo na sjevernu stranu kotline.

Za dvadesetak minuta izbijamo iz šume na kamenu stijenu zvanu " Zub ", koja strši poput zuba iz šume.

Izbijamo na asfaltiranu cestu na spoju Kostelke s Gackom te skrećemo lijevo i prelaskom preko malog mosta vozimo dalje do glavnog mosta na cesti D-50, potom skrećemo lijevo i vozimo do rotora.

Izbijamo na šumski put, a Mato preuzima inicijativu.

Cestom se spuštamo 300 metara, skrećemo desno u šumu i za 5 ' ponovo izbijamo na cestu kod raskrižja za Grabarak.

Upravo kad pomišljam kako je sad dobro, kako sad dolazi pravo uživanje, razvijanje brzine i u trenutku dok izbijamo na vrh brda, na ravni put, bol me u koljenu presiječe: jauknem ne mogavši se suzdržati i zastanem.

Nedaleko od prijelaza potoka desno se odvaja strma staza (kojom izbijamo na Popovdolsku pećinu, predviđena za smjelije hodače), a lakši put nastavlja kroz šumu do kamenoloma kojeg obilazimo po južnoj strani.

A onda izbijamo do razmaka među zgradama, odakle puca pogled na nogometni stadion Hrazdan:

Izbijamo iz prvoga bloka ravno na pješčanu plažu, a ono isprid nas ludilo i party.

Od Crevnih greda izbijamo na Dražića Dolac, prostranu travnatu zaravan po kojoj su još uvijek vidljivi ostaci probijenih puteva Domovinskog rata kao i jedan od zaostalih kontejnera koji je vlasnik nekadašnje pojate zgodno uredio dodajući mu nadstrešnicu i kontejner za vodu, ali i bravu za koju ključ ne pronalazimo, no za koju se odlučujemo kao mjesto pauze na povratku.

Iza Kolašina konačno izbijamo na kanjon Morače, i počinje onaj pravi krš:

Penjući se zigi-zagi zaboravljenim mosorskim stazama, ubrzo izbijamo na prijevoj zvan Rašeljka koji se pokazao idealnim mjestom za kraći odmor.