Svakim danom osjećam sve veću tugu i bol, svaki rastanak s mojom malenom zvjezdicom sve je teži i tužniji, podjednako patimo i moje djete, moj sin i ja Zajedno provodimo 2 - 3 puta tjedno po dva sata (odredila supruga, ali ni to nije pravilo) i nekoliko puta smo zakasnili po 10 - ak ili 15 - ak minuta (maleni moj anđeo nije htio ići od mene, nije se dao obući, jer smo se lijepo i bezbrižno igrali) i odmah bi nastao kaos-vrijeđanje i omalovažavanje, deranje i histeriziranje (bivše - " majka ") pred djetetom (sve snimljeno-audio zapis-i jasno se može ćuti izderavanje, bilo supruge, njene majke ili sestre, a dok ja svo to vrijeme pokušavam svoju zvjezdicu animirati, odvračajući mu pažnju pjevajući mu ili pokazivajući psiće ili golubove u parkiću gdje se nalazimo i gdje se sve to odvija), - to je strašno i za svaku osudu.Samo se pitam kako će sve to utjecati na naše djete (sve rade preko njegovih leđa), zapravo već utjeće-moj medenjak najslađi je od prošlog ponedjeljka konačno počeo ostajati u jaslicama, na ručku i na spavanju, prilagodba je trajala puno duže od uobičajenog (oko 2 mjeseca), dosta je ne društven (dok se druga djeca samostalno ili pak međusobno igraju, on ide stalno oko tete i moli je kroz plač da ga uzme u naručje, kod spavanja se budi svakih 20 - ak min...), tako da će trebati vremena da se skroz opusti i prilagodi (teta u vrtiću i sama kaže kako je kod njega teže nego kod druge djece, s obzirom da je stalno bio među odraslim ljudima, no s vremenom će, ja vjerujem, sve biti u redu)