Imali smo obvezu ici u socijalo svakih par mjeseci i produzavati papire... to nije bitno, bitno je kako su se odnosili prema nama, posebno jedan mladji covjek koji je tamo radio.. s kojom ironijom nas je primao i sto sve nije pokusavao da nam uskrati boravak... i tako godinama, svaki put kada smo trebali ici tamo bilo je uzasno pripremiti se za ponovno trpljenje svega... dosla je zima snjeg, vrijeme Bozica i dobili smo od istog pismo da napustimo zemlju u roku od 48 sati... ili ce nas privesti u zatvor i transportirati.. bila je strasna pomisao biti u zatvoru sa troje male djece, a jos strasnija izaci na ulicu.. pomogao nam je jedan odvjetnik tada da nam produze papire do travnja i tada smo zadnji put vidjeli tog covjeka... danas, suprug me vozi na posao i auto do nas ima registraciju tog grada, sjetio se on onog covjeka i kaze zamisli da je on u automobilu do nas... ne znam sto je on pomislio, ali meni je istog trenutka dosla samo jedna misao na pamet... tako bi voljela da je on, zaustavila bih ga, zagrlila, izljubila kao najbliznjeg i pozvala na rucak... zaista sam samo to osjetila onako duboko i iskreno... jer da nas onda nije izgonio, svim sredstvima, vjerovatno danas ne bi bili ovdje, ne bi dozivjeli sve ono sto jesmo, ne bi se izgradili onako kako je to trebalo... i onda se pitam, postoje li losi ljudi, ili su stavljeni neki ljudi kao takvi nama na izgradnju? sve sto nam se u zivotu dogodi lose, upravo nas izgradjuje, ljubi neprijatelje svoje i moli za njih, pisano je... drago mi je da sada znam zasto je to pisano....