« Gotovo su svi ljudi zaraženi ovim virusom, a većina ih je po prvi put došla s njim u kontakt već u djetinjstvu, u dodiru s osobom koja je imala aktivan herpes na ustima ili je bila zaražena virusom, ali nije imala simptome »E pa reć ćeš sad« koja je on plačipizda »al jebiga ovo mi je prvo iskustvo s nečim ovakim pa sam mislio imam i ja pravo da se malo izjadam

Kada dođem kući, izjadam se roditeljima i poslije idem učiti da što brže ispravim.

Ali " kud će suza neg na oko " kako se oduvijek govori, pa eto i mene mom " ramenu za plakanje ", mom blogu, da se izjadam i isplačem bolna križa...

Probudim se ujutro i znam da sam sanjala " ono " i bilo je taaaaaaakkkooooo dobro, ne znam tko je bio ali bio je taaaaaaaakkkkoooooo dobar....: srčeka frcaju iz glave:..... i šta drugo nego da me cijeli taj filing prati čitav dan da bih i traktor uhvatila ali ne ide.... grozota čitava.... pa pokušaš srediti misli, baviš se standardnim kućanskim poslovima, nazoveš frendicu koja je savršenom slučajnošću sinkronizirana sa mnom pa PMS-amo istovremeno, pa se " izjadam " o snovima i traktorima i tko će drugi, nego moje dijete od 12 i kusur godina načuje temu.

Mislim da sam rekla i više nego što sam htjela, valjda u želji da se nekome izjadam u tom trenutku slabosti... a mogla sam samo nazvati neku prijateljicu...

pa odem na par minuta i ona opet odleprša: eek: morat ću napraviti klona da se izjadam kako mi potencijalna lj šara okolo: (

Radio sam k ' o konj, a nakon posla mi je prva želja naći se s nekim na cugi da se izjadam kako su me izmučili.

Da se ispucam, izjadam.... I bar ne znam da li me vi želite ili ne slušati (čitati).

Kako se prije par dana za vrijeme gableca u društvu naših dama iz računovodstva razvila rasprava o ' Masterchef ' kuhanju na televiziji, ja se podsjetim na žalosnu situaciju s korijanderom i izjadam se kolegicama.

Meni pomaze kad se sakrijem u anonimnost moje tipkovnice i nekome izjadam, pa me taj netko s druge strane pogura sa finom rijeci potpore.

I što mi je prvo palo na pamet - da se vama izjadam.

Vratim se, legnem, nazovem par ljudi izmedju pauze peglanja da se izjadam i onda prevrnem sve zdjelice koje sam mogla naci...

Evo da vam se i za izjadam: -) Nosim aparat već godinu i 7 mjeseci.

evo ga napokon da se ja obraćam tolikom mnoštvu mojih fanova, naravno javljat ću vam se od sad malo rjeđe: (jer je kao što svi znamo počela škola, ja sam si lijepo počela drugo polugodište: odma prvi dan dobila pet iz kemije hehe, iako bi mi bilo draže da ju nisam dobila jer sam se toliko oko nje iživcirala da sam na satu gorjela-mislim na temperaturu.čim je pritisak prestao oladila san se.sigurno vas zanima što je to toliko stresno, e pa today is your lucky day jer bara (moja malenkost) će vam ispričati: radili smo iznenadni PLAKAT da, da, znam plakat.nažalost ona fora s plakatom se ovaj put obistinila jer nam je plakat stvarno bio za plakat, kužite? imali smo pet grupa i ja sam upala u groznu grupu, bili smo ja, dečko I., cura V. i cura M. sami nesposobnjakovići, osim cure V. ja sam naravno kao odlikaš bila šef, tj. nisam ali je tak ispalo.pazite, prvo smo napisali naslov, pa su ga ovi bojali dok sam se ja preznojavala u silnim mislima šta i kako da napravimo tj. " dizajniramo " cijeli plakat.s bojanjem su zaršili cura V. i dečko I. a ova cura M. je bojala riječ " NEMA " punih 35 minuta da bi bilo bolje kod slova a je obojala rupu pa pi - - > sam mislila u sebi a izvana sam izgledala samo malo uzrujano... nadalje.... napravili smo prvi dio ok dok nismo skužili da nam je ostalo previše mjesta.ja sam rekla da oni na sredini plakata napišu lijepo neke rečenice i šta su oni napravili??? oh pa napravili su mikrobe od slova opet ja pomislih ono gore... ok, ok, smiri se barbara-govorila sam samoj sebi u poluočaju, smiri se, sad ćemo mi to ispraviti... i što te budale naprave???? hoho oni napišu dinosaurske stope a ne slova na kraju je plakat izgledao odvratno, a ja sam imala svoju temperaturu (od bijesa naravno)... sad se vjerojatno pitate: " kaj se ova tolko opterećuje? ma rilax man " ali ja ću vam reći da sam ja inače veoma veeeoma mirna osoba koja obično rješava probleme diplomatski ali jednostavno kad pukneš, pukneš.a meni je taj zadnji udarac napravila odluka da je naš plakat najljepši u razredu - > to su izbirali moji (ne) štovani kolege. to je bilo to.erupcija.eksplozija, potres, epilepsija;), jednom rječju KRONIČNI POPIZDITIS ja sam pukla, govorila sam tamo ko neka luđakinja: " gluposti, gluposti, gluposti, gluposti, gluposti, gluposti, gluposti, gluposti, " i hvatala se za glavu... ovi u mojoj grupi su bili presretni jer su dobili tu jebenu peticu a meni nije više bilo važno, bilo je toliko ljepših plakata a oni izabraju naš.možđane vijuge su pregorile.znate ja nisam normalna.vidite ja sam po stoti put ispala najveća glupača jer sam se kao protivila i onda na kraju rekla da upiše tj. predala se.ispala sam kao znate one kujice: " a joj ja nebi, joj, heh, heh, a dobro ajde, upišite " - > you know what I mean.ali to nije razlog zašto ja nisam normalna, pravi razlog je da sam ja bolesno pošten čovo, ja ću reći istinu pa makar to meni neišlo u prilog.eh, eh, i po stoti put dođem doma izjadam se mami i sestri i kažem onu istu rečenicu: to ti je tako kad si pošten (naravno u poluočaju). i sada me ljuti to što se dogodilo tak da kao što idite neke se stvari nikad ne mjenjaju... i jedan smajlić za kraj:

evo 7.7. je već. pola ljeta. još malo pa će biti da smo mjesec dana na praznicima. ja još uvijek obavljam praxu. iako je po pravilu pet dana, ali meni se to malo poduplalo, čak i više. ali ću zato dobit puno para, nije za javnost, ali vjerujte PUNO je samo da najavim ovaj post neće biti ništa posebno, čisto samo da se izjadam i javim. u zadnjih par dana se nekakva napetost i živčanost uvukla u moje društvu, između apsolutno svih. tako da smo svi nadrkani, živčani, neispavani, ne zanimljivi i definitivno dosadni.... ne bih znala kako se to našlo između nas, ni kako je došlo do toga. za sebe bar malo znam. svaku noć idem spavat u dva, a moram se ustati u osam za praxu, i onda još dođem tamo i daju mi popriličan bunt isplatnica da ispisujem i da im zbrajam neka sranja, i da lupam žigove.... i onda mrtva umorna iz centra do Juga. i onda još više postane zanimljivo kad svakakvi babci bulje u vas iz auta, praktički ispadnu kroz prozor, a vi tako jebeno mračite na to i naravno ne zaboravimo sunce koje piči u glavu cijelim putem kuć.

Nedjelja je. tata je spremio i sutra u jutro u 5 kreće. super mi je to što mogu pričati tj. pisati u javnosti ovako nešto a da nitko ne zna tko sam. lijepo se izjadam i baš me briga. koga zanima moj život lijepo ode na www.sweetdynamite.blog.hr i pogleda " šta ima? ", a koga ne zanima ne gleda i to je to. sa the best frendicom se nisam čula od petka. tj. čule smo se preko telefona ali se nismo vidjele. što se tiče moje gripe, malo mi je bolje i sutra najvjerovatnije idem u školu. sutra prvi sat imamo fiziku i pišemo test, zatim imamo povijest i odgovaram dvije lekcije. sva sreća pa sam biologiju odgovarala (i dobila 5) pa ne moram sutra. joj tako mi se ide na more. zamisli ono, sunce, 38 C, preplanuli tipovi, more, gledanje zalaska sunca dok sjediš na plaži...

ako sam doma, glazba i ples; nekad crtanje... ako sam u školi, onda se povučem i sam želim da me se ostavi na miru, a ako je to subotom, onda bambus: D: D nekad ako sam vani preko tjedna, onda se izjadam legicama i sve to prebacim na humor... zapravo, sve zavisi o situaciji: D

I onda sad, iz dosade što ovo pišem uključim se na msn... u nadi da ću sresti nekog da se malo izjadam ili bar da zaboravim na te gluposti... uključi se jedan od mojih davno prežaljenih prijatelja, živi u Frankfurtu i sad bi malo išao kući, preko Zagreba, ma jebem ja vama mater vašu.... mrš... idi nađi si rupu u zidu

Samo da se izjadam i još se malo iščuđavam šta sam uspio sjebat tj. kakav sam jazavac.

Ajd da se i ja izjadam, lakše je uz potporu;) Imala sam 63 kg, počela sam s dijetom 8.7., smršavila sam kilu-dvije, ne znam točno zbog probave koja stagnira...

ZAHVALJUJEM svima koji su omogućili ovaj prostor da se malo izjadam po pitanju OIE.

Sad pošto sam sigurna da sam sama ovde, mogu lepo da se izjadam na sve probleme koji su me sustigli, bez da nepotrebno crvenim, jer će neko sa druge strane ekrana da mi se sit smeje u lice kakav sam gubitnik.

Eto kad vec pomenuh svoju zenu, moram da vam se izjadam.

sto sam otvorila topic? pa eto da se izjadam kao i svi drugi

eto, ne znam ni sama.... upala sam u krug monotonije i konstantno istih stvari... gade mi se svi oko mene, izuzev par osoba, gadi mi se sve što pogledam, dotaknem ili na što pomislim. nemam volje ni za što, nepostoji ni jedna jedina stvar na ovome svijetu za koju bih sada imala volju... dobro postoji, pretjerala sam, ali bit je u tome, da i za ono što jako volim nemam nimalo volje. najsretnija bih bila da me netko jednostavno izbriše sa lica zemlje, i da se nitko nikada ne sjeća mene, tj. kao da nisam ni postojala... ali svi jako dobro znamo da je to jednostavno nemoguće. u mene se uvukao neki beskrajni strah, svega se bojim, konstantno sam paranoična, i razmišljam previše o tome kakva će biti budućnost, naravno u mojoj glavi i očima.loša i crna.... bojim se da će me ljubav ostaviti (to mi je definitivno najveći strah u životu), bojim se da ću dugo ostati u ovome stanju pa ću se tako i sama sebi početi odvratno gaditi, bojim se da neću imati snage ni za šta, tj. neću htjeti imati snage, bojim se da će se nešto dogoditi mojim dragim osobama i naravno alenu (to je strah koji proživljavam svaki dan, svaku sekundu, svaku stotinku, 365 dana u godini), bojim se da neću imati snage učiti i dobro završiti četvrti razred, bojim se da će me zbog moje ograničenosti samo na moju ljubav, ljudi odbaciti i odjebati. objasnim vam malo kasnije. ma ne znam, u nekim trenutcima imam osjećaj da gubim razum. škola me strašno živcira, skoro cijeli razred me živcira, i nikako nemam volje to promjeniti tj. utjecati na to. zapravo nemam volje ni za šta... pustit ću da ide kako to bog želi, ako treba nek ode sve kvragu.... strašno je koliko sam glupa, i koliko neki trenutci utječu na mene i moj cijeli sistem u glavi. onoliko malo koliko poznajem psihologiju, dovoljno je da vidite, čujete i da vam netko posadi bubicu u glavu i mislit će te da su svi protiv vas, tako sam se i ja uspjela uvjeriti u stvari koje su praktički nemoguće. nažalost, svijesna sam da je to nemoguće, ali se još uvijek toga svega bojim. joj imam osjećaj, da samo mučim sebe i sve oko sebe. konstantno plačem ko kreten, barem dobrih pet puta na dan. i onda su mi oči ogromne.... pa se još moram i skrivati da slučajno netko ne bi vidio, jer mi se stvarno ne da objašnjavati zašto sam plakala. osobe s kojima sam prije obožavala pričati i biti u društvu, sada su mi samo puki prolaznici i kolege. mislila sam ma proči će to, ali nije i nit će. jednostavno smo se promjenili, udaljili, odrasli... i naše vrijeme je završilo, ne pripadamo više jedni drugima. to me jako izjeda, izjeda me ljudska sebičnost i dvoličnost, gadi mi se to. ma sve mi se gadi.... rekla sam da ću objasniti... ono gore.... e pa ovako... ja sam imala " prijatelje "... jel? oni su me, hm, držali uz sebe kao neku dvorsku ludu, jer me život naučio da svoje probleme moraš riješavati sam, pa sam tako postala zatvorena ali vrlo vesela osoba, koja se konstantno smije i nasmijava druge. zato su me moji " prijatelji " i " voljeli ". nažalost ja u tom društvu nisam imala pravo glasa kao i cijeli život. bila sam slijepa i nisam vidjela da me iskorištavaju a zatim odbacuju kada im dosadim. prijatelji su potrebni, a ja ih nisam imala, tj. mislila sam da ih imam. ušla sam u srednju školu, gdje se moj kontakt sa " prijateljilma " prorijedio i shvatila sam neke stvari... postala sam ograničena, tj. nisam nitkome ništa govorila, znala sam sjediti satima sama šuteći i razmišljajući. na neki način mi se sviđala ta samoća jer nije postojalo ništa i nitko tko će me moći zajebati... ali naravno, čovjek nije stvoren da bude sam. pa sam tako počela luditi na neki način. tada se našla osoba, hm... ne znam ni kako to opisati... osoba bez koje bokte pita gdje bih bila, i šta bi bila. osoba koju ću beskrajno voljeti do kraja svoga života bio on dug ili kratak. osoba s kojom sam i osoba bez koje ne bih mogla živjeti. ali o njemu jedan drugi post.... bit će posebno posvećen ta osoba, tj. moja ljubav, tj. ljubav mog života me spasila. kao i mnoge druge ljude... saslušao me bez ikakvih problema, pazio je na mene, volio me i bila sam mu draga, a ja kao ja, naravno pala sam na to (ko ne bi na njega pao).... tada smo on i ja krenuli. iako nisam odmah priznala, ali bilo je očito da sam alena voljela od prvoga dana... jednostavno sam znala i još uvijek znam da je on ono moje nešto, onaj poseban detalj koji nas čini boljima, jednostavno SRODNA DUŠA...... iako sam mu pravila sranja, poprilična sranja i bila sam odvratna prema njemu.... on je to bio u stanju oprostiti jer je i on u meni prepoznao srodnu dušu... oprostio je i nakon nekog vremena sve je opet bilo po starome. tako sam ja silno zaljubljena postala ograničena na jednu osobu tj. samo na njega. prije sam uvijek morala trčkarati i paziti na najmanje tri prijatelja u isto vrijeme, ali tada sam shvatila da je bolje raditi oko jedne osobe koja te neće odjebati nego oko njih deset koji će te svi zajebati. ukratko i već rečeno postala sam ograničena samo na njega. nije mi trebao nitko drugi, samo on. tako da nisam ni stvarala neke određene kontake sa bilo kime drugim. samo ono nešto sitno što je dovoljno za malo bolji razgovor. zato sada nakon ove dvije i pol godine koliko sam s njime, jednostavno nisam u stanju stvoriti neku vezu s nekim drugim, jer mi zapravo nisu ni potrebni, ponovno kažem osim par osoba. znam da postoji mogućnost da će se mnogo ljudi naljutiti kada pročitaju ovaj post, ili će me krivo shvatiti, ali mislim da je jednostavno vrijeme da se to zna o meni. vjerujte mi da mi nije cilj da nekoga uvrijedim, ili povrijedim, ali ja sam jednostavno takva osoba. nažalost uz taj moj ne kontakt sa ljudima... došlo je i par problema. moj pogled je bio uperen samo u njega, pa sam u nekim sitnicama bila sljepa, a i postala sam na neki način opsjednuta, još uvijek sam... i to ne poričem. ne mogu izdržati ni dan bez njega, da ga ne vidim i ne čujem. ne postoji apsolutno ni jedna riječ na ovome svijetu da opiše moju ljubav. ugl. da, postala sam opsjednuta, tako sam mračila na sve žensko što mu se približi, nemojte me sada krivo shvatiti... zagrljaj i poljubac u obraz mi ne smetaju. ali neka pretjerivanja, eh.... znam da će ove prethodne rečenice krivo shvatiti barem dvije osobe, ali ja vas molim, nemojte... ja sam takva, nisam se na to natjerala niti sam si to usadila u glavu iz dosade, takva sam stvorena i ne mogu to promjeniti, probala sam vjerujte mi.... ugl. dosta o ovome, jedan poseban post ću napisati o nama dvoma, tj. mojoj ljubavi i meni. eto, ne znam više ni sama o čemu da se izjadam, jer se osjećam totalno jadno, istrošeno, izponavljano, glupo, isprazno.... i još mnooooogo, mnogo toga.... ne preostaje mi ništa drugo nego da vama ostalima poželim da ne upadnete u ovu melankoliju koja je mene snašla, nego da budete veseli, dobre volje i da se ne živcirate. mojoj ljubavi poručujem. eh. opet nema riječi... ništa. da ga volim najviše na svijetu i da mi fali svake stotinke kada nisam s njime.... šaljem mu veliku pusu... i ljubavi, znam da sam dosadna i naporna, ali kao što rekoh previše te volim i glupo je to tajiti....

Evo, da vam se izjadam... Moja beba ima dva mjeseca i već nešto više od mjesec dana skoro svaku noć, i skoro cijelu noć, mučimo muku s podrigivanjem.

Uhhh..... sad bih mogla još ispisati cijelu stranu da se izjadam

uglavnom, da se dalje izjadam, rijetko kad je neko na mojoj strani, od najblizih osoba cak. i to mi je tako grozno, sto je rekla tince, htjela bi to sve kirurski odstraniti iz svog zivota al onda niko ne bi ostao. i primjetila sam da vecina voli da sam dozivila neuspjeh. jarce ljudi vole ali uvjetno. lako ih bez razloga zamrze, odnosno ne vole njihov uspjeh, plasi ih, sto li, ili smo mi sami previse oholi kad smo uspjesni. u biti, jedino tada mozemo pokazati samopouzdanje i ljubav prema sebi jer se inace ne volimo bas previse i previse smo kriticni prema sebi. pa valjda ljudi se naviknu da se neko osjeca kao mali, bijedni crv i onda kad uspije ne mogu smisliti sto je jarac napokon dosao na svoje, tj. da se osjeca ugodno u svojoj kozi. uspjeh je najbolja osveta tim ulizicama i zavidnicima. i zato jarci, zelim vam da uvijek budete uspjesni jer neuspjeh za jarce nije isto kao neuspjeh kod drugih znakova, niti ga oni tako dozivljavaju niti okolina.

Pa, nis... eto tako opet sam se malko vratila da se izjadam... i da vas pozdravim obzirom da vec tjedan dana mislim kako cu nesto napisati pa onda niti minute vremena ne nadjem za sebe, a kamoli da jos piskaram..

e vidiš meni se dogodila ta ironija.: cerek: i naučila sam se dan ikad ne treba reći nikad. upoznala sam tog jednog dečka slučajno na jednom forumu, ispalo je da je teški idiot, i onda sam došla na US da se izjadam ljudima, moj sadašnji dečko je došao zbog iste stvari, zapeli si za ekran i ostalo je povijest. ništa ne treba isključiti kao moguće.