Okrugle glave, okruglih zglobova, okruglih nogu sav je, zapravo, bio okrugao hodio je vječito selom u svojim majicama s kapuljačama (nikada i nikamo nije izlazio bez kapuljače), uvijek sa svojom bejzbolskom palicom u rukama, udarao je gdje je stigao, po voćkama, plotovima, po kokošima i prascima, po paprikama i mrkvi, bilo mu je svejedno, samo da udara, po kravama, po starcima i staricama koji su sjedili uz cestu, samo da se ispuše, jer najzdravije što je čovjek mogao učiniti bilo je da iz sebe izbaci gnjev, da izbaci svu negativnu energiju i sve frustracije, ljudi su to činili na različite načine, a Kuk je, eto, činio udaranjem, a imao je zašto i udarati, imao je negativne energije za cijelo selo, toliko je bio izjeban, u zdrav mozak, a kako i ne bi bio, napokon, živio je s ocem koji je bio Rimljanin, i tako se i ponašao, i s bakom koja je bila ovisna o lješnjacima, i posve se u skladu s time i ponašala, bile su to vrlo nezdrave obiteljske prilike, a bio je Vitomir Kuk k tome pomalo i pretio, iako se bavio jogom, što je bilo čudno, i uopće, puno je toga, činilo mu se za njegovih samotnih šetnji selom, na ovome svijetu bilo čudnije no što je trebalo biti, to ga je izluđivalo, to ga je izjedalo, ali ipak, a to ga je tješilo, nije baš sve to bila njegova krivica, a osim toga, čovjek uvijek previše razmišlja kad ništa ne radi, znao je, bolje bi, i zdravije, za njega bilo kada bi radio, kada bi živio u gradu, umjesto da ovdje tumara selom, da, bilo bi to bolje, ali opet, svaki put kad bi se tako zanio prisjetio se vremena dok je živio u gradu, radeći u tvornici, slina bi mu se pojavila na rubovima usana, stao bi se crveniti, prisjetivši se svega što je tada proživio, kakvim se sve porocima odavao, kakvim sve poniženjima izvrgao dragi Žhny, ta lijepili su ga selotejpom, golog, na glavnome trgu ali tako je to bilo u gradu, opasnosti su vrebale na svakom koraku, pod svakim očima, nije se moglo pobjeći, znao je da si ne može ništa zamjeriti, mogao je možda, doduše, i zaobilaziti one odvratne krčme pod mostovima, ili sve one privatne " zabave " na koje su ga pozivali, mogao je, ali opet, zapravo i nije mogao, jer zapravo ti tu nemaš izbora, sve te to ponese, i još ako nisi čiste glave a on je intenzivno udisao špiritne pare obogaćene stroncijem u to vrijeme, a povremeno bi si i oči nakapao nekim kiselinama za koje nije znao kako se točno nazivaju i koje mu je donosio neki susjed koji je radio u tvornici umjetnih gnojiva nemoguće je ispravno procijeniti takve stvari, i to još u trenutku, jer sve se uvijek dogodi u trenutku, ubojica, narkoman, računovođa, uvijek to postaneš u trenutku, a još ako te k tome uvijek prate nepovoljne okolnosti, prati nesreća, kao što je njega pratila od rođenja, na svakom koraku, ništa mu se dobro nikad nije dogodilo, uvijek je bio nesretne ruke, uvijek, uvijek, uvijek, i zato je znao da ne može sebe kriviti, ali je svejedno bio bijesan, ljut, plamtio je, i zato je trebalo tu negativnu energiju izbaciti, pod hitno, nije on kriv što se tu na cesti našla Štefova koza, pa nije ju on poslao, znao je to dobro Vitomir Kuk, i zato nije imao nikakovih skrupula da ju zatuče, kao ni Perinog psa, ili Franjinu kravu, kud je baš kravu poslao na njega, mislio je Vitomir Kuk, kud na susjeda kravom, kakvi su to uzusi, kuda ide ovaj svijet, mislio je ispod svoje kapuljače, ali nije se bojao, hrabro je stajao oči u oči sa životom, a i smrću, spreman na svaku žrtvu, samo da ostane mirne glave i izbaci bijes