luka ako dobro razumijem, tvrdiš da se u standardnoj hrvatskoj praksi stanogradnje, cestogradnje, mostogradnje, radi za oko 30 - 50 % efikasnije nego u državnim projektima podsjećaš, da ipak ta naša, za 30 % bolja praksa, ne donosi ploda zbog gliba, koji je ometa, guši, koči a koji, ako dobro razumijem, povezuješ, izjednačuješ sa politikom u smislu vlasti, predviđaš, da će Čačićevi projekti, biti društveno dugoročno preskupi, jer će se otkriti ono što se danas ne vidi, skriveni troškovi tvrdiš, da je Čačićevo djelovanje i danas društveno preskupo podsjećam te da se radi o predizbornom programu, pripremi za izbore, na kojima ćemo teško izabrati najboljeg, ali možemo pokušati izbjeći najgoreg, da čuvena rečenica, svaki narod ima vlast koju zaslužuje. nije bez vraga i da se ono što mnogi prate i doživljavaju kao preodgajanje, podizanje standarda naših političara i naše politike, zapravo odvija na onoj temeljnoj razini, na podizanju standarda nas samih, jer mi smo građani ove zemlje, i nama se obraćaju političari, i vjeruj mi, znaju što govore i kome govore, državnog intervencionizma u politici smo imali dosta, cijeli socijalistički period, okrunjen bipolarnim odnosom onog što nazivaš zrelog kardeljizma i periodom Milke Planinc, i testirali smo razne oblike, većina se pokazala rastrošna, na način teško shvatljive neodgovornosti za troškove i to je uistinu velika opasnost i za Čačićeve projekte druga je opasnost da u zaletu oduševljenja, ne zaboravimo poštovati temeljna pravila, (o tome si odlično pisao... projektanti projektiraju...) ali bez solidne količine energije ne možemo iz gliba vani, Čačić (nadam se) nosi tu vrstu energije, koja nije bitno vezana s institucijom vlasti (iako se obogatio kao menager uz vlast, nije s vlasti povezan pupčanom vrpcom) S tom vrstom energije, može, nakon što ostvari poneki uspjeh, početi reformirati samu vlast, a da to podrži kritična masa građana Zašto nam niko od glavnih stranaka ne obećava mršaviju državu, manje poreze, manji PDV, državu kao regulatora (kao u nogometu najbolji je sudac koji se ne vidi) Jer prosječan građanin još uvijek očekuje da od države više uzme nego što će joj dati, pa odnos prema državi, a onda i prema političarima kao predstavnicima vlasti ili ako su opozicionari, predstavnicima buduće vlasti uvijek formira kao neki freudovski dubinsko psihološki odnos, zahtijevanja, traženja, ucjenjivanja, teških razočaranja, kao ga je majka ostavila, a ne kao da reklamira neispravan prizvod i traži ispravan, za svoje novce.