Kada molim Krunicu, zamišljam da se obraćam našoj Majci Nebeskoj, zamišljam da je gledam i da Ona mene vidi, želim zadržati te misli dok je do kraja ne izmolim, ako mi se pred očima počnu pojavljivati mobiteli protresem glavom i zažmirim, začepim uši da ne čujem i nastavim i onda pomislim kako bi bilo lijepo u takvom raspoloženju ostati, zamišljati da me promatra dok hodam ulicom a moj Anđeo je iznad mene i pazi na moje korake i onda zamišljam kako bi samo želio raditi ono što bi se njima svidjelo, skroz dok se jednoga dana, ako Bog da, stvarno ne upoznamo i sve ostalo je samo prah i pepeo, samo magla koja mi neda da tu sliku sačuvam pred očima i buka koja mi ne da čujem svoju Majku i svog Anđela, jer u toj magli i buci njihov nježan šapat se izgubi, on se kroz njih ne može probiti, ne može do nas doprijeti, možemo čuti samo jeku koja se od nekih zidova odbija, poput riječi koja je napola izgovorena, ili naslutiti misao koja je poput iskre zabljesnula i odmah se u mraku ugasila.