S druge strane, upravo spomenuta rasutost tekstualnih sastavnica (nezainteresiranih za gramatička pravila povezivanja) po čitavoj straničnoj plohi, povremeno dovodi do reduciranja jezičnoga sadržaja na jednoleksemske stihove koji se, uz to, i prostorno osamostaljuju eliminirajući jezični okoliš, čuvajući samo vlastitu gramatičku semantiku (Peti, 1988: 384) čija se uvriježenost, stabilnost i uspostavlja, i problematizira nepravilno upotrijebljenim ortografskim intervencijama pa tako detaljistički stršeća, izvan konteksta i funkcije, postaje najnaglašenija paradigma jezičnoga rasapa, baš kao što su detaljizirani fragmenti površine tijela u Autoportretu, između ostaloga, i paradigma raspada subjektiviteta.