Ibraga odgovara tiho da nema takve uzde i da je ne bi mogao ni napraviti, jer mu je nestalo robe. Što, da nije moja para šugava? pita nabusito seljak. Nije, ne dao bog, ali nemam, dobar čo ' ječe, espapa.

Tu u mramornomu kipu tužno kleče i u pokornomu stanju kano ječe; kao da su krive prilike, kroz oči kamen suze žive sveudilje toči.

Što uludo brblješ, dok se čovjek diže, Da nam legla ruši i šumu nam s ' ječe.

Dva vojvode, vjerne moje sluge huče strašno adski uragani, a vulkanska mračna grla ječe, riču grdna tartarska strašila, zveče lanci s jarošću uždeni, buče volne s mučiteljskom bukom: sve glas sliva pod svodom mračnijem; tutnji tartar iz mračne utrobe strašnim grlom, zlom opštega glasa: sve za žertvom huliteljah čezne " Pošto riječ svemogući svrši i objavi vjernim vojvodama strašnu kaznu i pogibelj vječnu vraga neba i soputnikah mu, arhangeli s blagogovjenijem od višnjega odoše prestola među vjerne nebesne polkove, koji strašnu i krvavu borbu s carem ada jednako vođahu; u boj hučni i oni uđoše.

Je li zlo ječe od dobra?

Iz neke pudare dopire smijeh, ječe gajde, jecaju dvogrle, cvili violina.

Skupimo se nas deset sa toliko mladih žena pa u vodu, pa vataj, pa gacaj po blatu, pa trpaj u torbe, pa se smij... bož ' moj... od srca, iz duše, da sve ječe bajeri, sva voda do Prokopa i Surduka, do sela

Sada samo ječe slapovi, čije vode otječu dalje tvoreći rječicu Žukovicu koja provirući se protječe i kroz Vir, te povremeno mlinica Vinke Gašpar, udove Augustinove.

Ista je priča i s Gwyneth Paltrow - prirodna plavuša, pjegava i vrlo svijetlih trepavica, zablista već s malo ječe nanesene maskare i žarko crvenog ruža.

I u bogoslužju bi se valjalo odmoriti od biblijskih tekstova kojima teško nalazimo povezujuću nit; odmoriti se od propovijedi, molitava koje odzvanjaju i ječe.

Puno je dana kad orgulje ječe poput ranjenih morskih sisavaca, bilo ljeti ili zimi, a nigdje nikoga da uživa u tim zvukovima.

I kao što kaže jedan pisac: ' ' Kad hrastove obaraju, šume ječe ' '.

Miriam me poljubila, što je naravno bilo previše za moje sposobnosti oslanjanja na vlastite noge pa sam se onesvijestila... otvorih oči ponovo na onome istome krznenom bijelom pokrivaču na kojemu sam se probudila i prvi put.. kraj mene je sjedala ovog puta Ona... pogledom sam tražila njezina usta, mrmljala je tiho neke nerazumljive riječi gledajući u staru, ukoričenu knjigu s požutjelim listovima i izgledala upravo božanstveno... okrenula se polagano, kao da pazi pri samom pokretu da me ostavi na životu, da ne reagiram kao prošli put... rekla je nešto, prečula sam jer sami zvuk njezinih riječi bio je harmoničan, nježan i duboko u njemu skrivao se, sigurna sam, zvuk harfe u najmanju ruku ponovila je.. trznuh se... nasmijala se... ' bojiš li se? izgledaš preplašeno '? oooovaj... pa.... i nisam baš... samo nisam navikla na ovakve prizore u svom svijetu.. oprosti mi... mislim na ono prije što sam se onesvijestila.. mmm ' ' ma sve je u redu, to je uobičajna reakcija, nisi navikla na moju energiju, možda je upravo suprotna onoj koju ti imaš... jednom ću te naučit kako je imati.. ' ' hm, u to čisto sumnjam ali... ' ' ššššš ', umirila me, ' nemoj tako... moraš imati vjeru, moraš je izvući iz dubine i spoznati svu njezinu moć.... ubrzo ćeš uvidjeti da si poput nas, da možeš stvarati i bivati u svakom trenutku pozitivna, vedra, čista i neopterećena... da možeš imati i davati upravo sve što ikada si sanjala da bi htjela... mogu zaviriti u svaki kutak tvoje duše i spoznati da si mnogo toga zapustila i da mnogo toga skrivaš u svojoj krhkosti, da se previše brineš o posljedicama prije nego što si spoznala uzroke.. vidjet ćeš, naučit ću te... možemo biti sestre koje će disat jedna uz drugu i učiti jedna od druge... plesati i smijati se, ali i plakati ako je potrebno... želim stvoriti kutak u kojem ni trenutak nećeš biti sama kao što si bila nekada tamo, s one strane... želim da taj svijet bude samo tvoj i toliko jak da ga ni najjača negativna sila ne može razbiti ni prodrijeti do njega ujedno i toliko stvaran da nikada ne posumnjaš '... ' hvala ti ', posegnuh je zagrliti, ali u zadnjem trenutku povukoh ruke i grčevito zaglih sebe oko struka... njezine svijetle oči samo su bljesnule u iskricama blagosti i mira... ' dođi ', klimnula je prema zidu i ustala... brzo ustanem i ja za njom... slijedih je do starog kamenog zida... čudno, nisam prije ni primjećivala kako i on sjaji, sjaji sve ječe kako se primičemo... ona učini pokret rukom, pokret u obliku kruga... na tom istom mjestu ukaže se veliko, bakrom uokvireno ogledalo... jako staro, po mojoj skromnoj procjeni, ali tako magično... sa svake strane okvira imalo je po dva kamenčića i jedan na vrhu.. bili su različitih boja... s lijeve strane stajahu plavi i poviše njega, u razmaku od par centimetara crveni, zatim s desne strane zeleni kojega je nadvisivao bijeli te na kraju poviše svih njih stajao je veličanstveni ljubičasti... okvir je bio izrezbaren nekim vijugavim nitima i spiralama... stajala je ispred njega... ' dođi ', napravila je pokret lijevom rukom, ' stani kraj mene '... nesigurno se primakoh ogledalu, primakoh se Miriam i stadoh ukopana... ogledalo je bilo živo... spiralno je vijugalo cijelom površinom do okvira... ' reci mi što vidiš '... pogledah i pomislih kakvoga li glupoga pitanja jer je predmet u kojeg sam se zabuljila neprestano vrtio krugove iz svoje sredine... ' paaa.... vidiiiim.... spiralu ', reknem odjedom u očekivanju njezinog priznanja da je to stvarno spirala... ona trzne, ' možda će ovo pomoći - primakni se bliže '... dođem ispred i zagledam se duboko.... u glavi osjetim nesnosan pritisak da jedva mogoh progovoriti... ' vidim, vidim samo tebe... sama si tu, stojiš, isijavaš i prekrasna si.... zašto ne vidim svoj lik???? ' kriknem i uhvatim se za glavu, sjednem na pod od boli... i rasplačem se... ona na brzinu učini pokret kruga kao i prije i ogledala nestane... ' oprosti mi, molim te, nisam te htjela tako brzo uvući u sve ovo, ali samo sam željela što prije početi, željela sam ti pokazati kako sebe vidiš, ne vidiš se upravo zato jer se ne doživljavaš, jer si začahurena i ne primaš ništa iz svijeta u kojem živiš... bojiš se previše ', nadvila se nada mnom... ' imaš pravo, možda se uopće ne doživljavam... samo sam jedno tijelo koje će živjeti koju godinu i nestati, zar tako ne treba biti?? nikada neću moći biti poput tebe nikada '.... uzela je moju ruku kojom sam upravo bila obrisala suze i slinu iz nosa i poljubila je... dio ruke koji je bio mokar srebrenkasto je svjetlucao... pogledah je u čudu... ' kkk.. kako sada ništa nisam osjetila? '.. ' nisi? eto, možemo dalje.. ovo je bio prvi korak.. tvoje suze su toliko jake da s njima možeš početi... ne bojiš se priznati istinu, to je važno... upravo je to najvažnije... drugima, ljudima iz svog svijeta, nisi pokazivala da si ovako krhka i da se možeš slomiti kao i svaki čovjek... pomalo si zaboravila da i ti ponekad možeš pustiti suzu.. njima si bila čvrsta i nedostupna, hladna i bahata, zato si i bila sama.... imala si Alastera, toga divnoga starca koji ti je pokazivao tu i tamo da vrijediš i više nego što si sama znala, i živjela si u čahuri u koju je samo on imao pristup... a zašto?? zašto si dopustila da dio tebe, dio tvog srca, pođe, nestane i slomije se? da budeš tako nesigurna u sebe to je dio tebe, to si upravo Ti sada kada si se rasplakala pokazala si da želiš ići dalje... pa idemo dalje... želim ti štošta pokazati.. '..

I tutnje bubnjevi, ječe trube, zvone mjedeni pladnji, deru se ljudi, mirišu ruže, lepršaju rupci i stjegovi, sveti stjegovi, hrvatski stjegovi.

Spominje se da su Turci pogdjegdje gradili posebne tvrđavice promatračnice s ciljem da spri ječe franjevce u pružanju pomoći kršćanskim tvrđavama.

I u bogoslužju bi se valjalo odmoriti od biblijskih tekstova kojima teško nalazimo povezujuću nit; odmoriti se od propovijedi i molitava koje odzvanjaju i ječe.

Dajte četir ' druga, al nek su ko i ja, Pa se čovjek više usuditi ne će Da nam bore, hrašće i jasene s ' ječe.

Čovjek debla s ' ječe čarne šume ove«.

Njihove riječi još uvijek zvone u raznim dvoranama i zatim ječe na ulici zvonku šupljinu u prijemljivim glavama koje ne poznaju tišinu.

Ljudi koji su se bavili liječenjem pomoću trava nazivali su se »herbari« Herbariji su um ječe liječenja učili od iskustva naroda i svoga osobnog iskustva.

Ja šaljem svoju djevojku od 17 godina i dva mjeseca u borbu sa jako dobrom seniorkom iz Španjolske, a tribine gore i ječe.

Za tebe trube ječe i zastave se viju, Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stiču Na molo hrpimice.

Kad riječi naše ječe, onda smo sigurni da jesmo i da ćemo biti, ali znamo i to da su riječi mnogo dublje nego ih možemo obuhvatiti svojim umom i razumom.

Od antologijskog uprizorenja iz godine 1970. na pozornici Dramskog kazališta »Gavella«, u režiji Dine Radojevića, do danas Krležino je »Kraljevo« pozivalo redatelje i hrvatsko kazalište na avanture teatarskog putovanja u kaotičnu kolovošku noć predratnog Zagreba u kojoj »vjetar nosi arije panoramskih orgulja..., trube limeni bombardoni pridušeno ko pod platnom cirkusa, ječe bubnjevi, ciganske se egede liju po pletivu zvukova...«.

U pozadini zvučne kulise čuli su se dublji tonovi, brijanja, kao onaj ton koji ostaje iza molitvi tibetanskih redovnika kojim ječe zidovi hrama-zzzzmmmmmmmzzzzmmmm.

Niz brežuljak koji je stršio na zapadu Psoglavčeva brda i zvao se »Štrigina glavica« silazile su čete konjanika, a za njima redovi pješaka - lepršaju zastave, ječe trube, zveči oružje.

A kada gospoda Reići ječe, grme i zveče?

Pa što se vi čudite, što ste izgubili od 10 puta ječe ekipe Pa, Split je, za vas, svemirski brod

Idu moleć babe, krunice potežu, jer životom slabe skoro se razvežu; za desetkom svakom u prsi se one lupajući šakom ječe, suze rone.

Usprkos svojoj sreći, duša se ne osjeća slobodnom od grijeha; naprotiv, savjest je osjetljivija a kajanje ječe nego ikad prije; no tada se ne misli na kaznu što smo je zaslužili počinjenim grijesima, već žalimo zbog svoje nezahvalnosti prema Bogu.