Ali to je i glavna zamka Jergovićeve književne metodologije.

Takvim zaključivanjem, Mikulić kao da je između ostalog, što ćemo još spomenuti u daljnjem tekstu predosjetio i navijestio slučaj Katunarić, kada je pjesniku, piscu i glavnom uredniku Europskoga glasnika na sramotan način onemogućen odgovor na Jergovićeve insinuacije i uvrede u mediju kojim upravlja upravo EPH, za koji piše poznati književnik.

Vrijedilo bi ovdje dokumentirati sve Jergovićeve ranije strašne napise o Zokiju, kojima ja, na žalost, ne raspolažem, jer ne mogu doći ni do vlastitih tekstova na svom desktopu.

Upravo sam oko Božića pročitao dvije Jergovićeve novele.

Svima koji se tih vremena sjećaju, Jergovićeve će uspomene biti nevjerojatno bliske, pogotovo kad se probudi ono neko odavno zapreteno sjećanje, zaboravljeno ne zato što bi danas bilo nepoželjno, nego jednostavno zato što je bilo suviše beznačajno da bi se upamtilo.

Jasan je razlog ovog skrivanja iza neupitnih univerzalnih vrijednosti: Jergovićeve se vlastite riječi ne smiju, pa ni ne mogu, dovoditi u pitanje

E, a to Pavić nikada Hrvatima neće oprostiti, pa ćemo sve dok se njega išta u ovoj javnosti bude pitalo, dovijeka čitati Jergovićeve Obznane i recentne Tomićeve putopise po Guči, koji četničke parafernalije tretiraju kao etnografski kuriozitet a kokarde kao Gucci

Za to ne treba čitati Jergovićeve tirade o fašizmu Franje Tuđmana.

U drugoj je knjizi Jergovićeve Historijske čitanke sadržano 70 - ak priča, podjednako kao i u prvoj knjizi.

Blogač je bio super dok nije počelo pravo pravcato flamanje i komentiranje koje nema nikakve veze s postovima, a ponekad ni s mozgom. @lebe - a po čemu to netko tko ima otvoren blog nije anonimac (ena.z 28.03.2006. 10:33) @porto - mislim da ću dobiti proljev (ena.z 28.03.2006. 10:38) ah flejma mu, pronašao sam jedan lijepi tekstić jurice pavičića o jergovićevoj knjizi i moram gapodjeliti sa vama:))) Nakon četriju zbirki pjesama, zbirke novinskih eseja i jedne antologije, Miljenko Jergović ukoričio je i treću zbirku priča U četiri godine koje su prošle od Jergovićeve prethodne zbirke priča Karivani, sarajevsko-hrvatski je pisac promijenio troje novina kao novinar, počeo pisati i odbacio antiutopijski SF roman, izdao odličnu zbirku poezije te postao međunarodno ugledan pisac.

Zato Jergovićeve priče i sliče toliko na esejistiku.

TREBA LI REĆI koliko su Jergovićeve teze nakaradne, nazadne, primitivne, diskriminatorske i opake?

Milanović je doista papak (u smislu Jergovićeve slike) ako misli da mu je bolje osvojiti bilo kakvu vlast nego biti na čelu najjače, ali ponosne stranke, a mislim da je ovaj ples s Mesićem vrlo štetan i vrlo sirenski za njega, dok Mesić trči duže pruge samo njemu znane.

U novije vrijeme zasluženu su pažnju pobudile odlične Jergovićeve novele, a veliki pisac nekolicine jugoslavenskih sredina Mirko Kovač postao je konačno i hrvatski pisac.

Nakon toga uslijedile su ostavke u PEN-u, ali i u HDP-u, pa je Večernji odlučio objaviti Katunarićev tekst u kojem odgovara na Jergovićeve optužbe.

P. S. i, molim Vas, maknite one Jergovićeve kolumne i njegovu ružnu iskešenu facu

Vrlo hrabra i glasna, a s druge strane vrlo intimna i tankoćutna, ona se doista može čitati i kao uvod u razumijevanje Jergovićeve književnosti i kao hrabra razotkrivačka gesta samoga autora, ali se prije svega, i to joj je najveća vrlina, čita se i kao zapis o identitetima s kojima vodimo bitke, doživljavamo pobjede i poraze, ali nikada od njih ne možemo pobjeći.

Jergovićeve kolumne dva dana nakon objave na portalu Jutarnjeg više nije bilo, ali našli smo je na njegovoj web stranici i na stranicama Seebiza.

Ova zbirka kolumni funkcionira kao promenada najzanimljivijih likova iz naše novije kulturne povijesti, ali je ujedno, kao i mnoge druge Jergovićeve proze, osobna povijest prepuna intimističkih zapažanja.

Deset minuta koliko provodite na školjki u ovom slučaju više je nego dovoljno za čitanje jedne do dvije Jergovićeve kolumne.

:/ja ovog Jergovića jednostavno ne mogu prožvakat volio bih da ostane tamo gdje je i bio zadnju godinu dana.Trenutnoj postavi ništa ne fali pogotovo ne Jergovićeve prepotencije a k tome i R izgovaraju pravilno za razliku od ufuranog štakora

Pošto će ovdje biti riječi samo o Psima na jezeru (Naklada Ljevak, 2010.), dovoljno je pokazati to u kontekstu Jergovićeve pripovjedne fikcije.

Ili zamisli kako bi izgledalo kad bi se netko pozabavio demografsko-sociološko-psihološkim presjekom Jergovićeve publike.

Meni se čini ispravna Zrinkina teza da J. pljuje H. zato što mrzi (iz samo njemu znanih razloga) ljude koji ga čitaju, tiskaju i vole, a to je nikakav argument i jadna kritika. (Meni je Houellebecq senzacija, ali ne znam koliko se smijem u to miješati kao totalni outsider tj. čitatelj amater.) (ena.z 15.03.2006. 19:49) Porto, uopće ne vjerujem da su Jergovićeve namjere tako plemenite kakvima ih ti opisuješ.

Pa vidio čovjek da se tako razgovara na blogovima. (književni revolveraš 16.03.2006. 01:03) ne znam jeste li vi glupi, nepismeni ili naprosto zlobni pa izvrćete Jergovićeve riječi?

Kakav nam je onda narod ako je vlast pederska? Narod kao narod uvijek rado čitaju Jergovićeve, Tomićeve ili govnarije četnika Dežulovića jer su im od vlasti prikazani kao nacionalni spisatelji.

U samom izraznom središtu Jergovićeve novele supostoji priča u priči u kojoj saznajemo da Hujdura peče savjest nakon nenamjerno izgovorene riječi sadizam pred Angelom.

A oni su se uhvatili te lažne anonimnosti i podmuklog načina komunikacije jednog pisca kao više pravne istine u trenutku dok su već i vrapci pjevali da se Jergovićeve objede tiču mene osobno.

Jergović iznad svega voli priču i stoga će netko možda smatrati da je nesreća što se Jergović od svih mogućih priča zaljubio upravo u priču o Lei Deutsch (iz koje su proizašli svi nesporazumi, provokacije i reakcije kao nusefekti ili pak kao kolateralna šteta), a oni uvredljiviji neće odstupiti od smatranja da je nesreća što Jergović uopće piše, dok je možda zapravo nesretno samo to što ga velik dio naše malobrojne čitateljske republike bezrezervno voli, pa čak i kad je opet kičast, patetičan i nerijetko u slikama i metaforama banalno jeftin, dok se u brzim opisima životnih sudbina likova nedvojbeno kvalificira za Balaševićeva tekstopisca, tako da u Ruti Tannenbaum može uzrujavati samo raskorak između preuzetnosti teme kao što je sudbina Židova u NDH, zahtjevnijega čitateljskog ukusa i Jergovićeve preslatkorječivosti, koja u sjeni teme kao što je holokaust iritira koliko i morbidna izvedba Male Floramy u ustaškom logoru prema navodima o uvjetima koje su logoraši uživali.

Imaš li ti frajeru možda i s tim problema? (Konrad Špicmiler 08.04.2006. 19:10) Glede Jergovićeve tzv. definicije Katunarića, koja je toliko oduševila Rojsa, treba ipak kazati da je to i opet pila naopako: kao što Jeros kao Jugosalaven napada Katuranića upravo za Jugoslavenstvo - pogođen valjda i time što se ovdje o tome govorilo - tako Jergos, koji u životu nije branio niti jednu jedinu ideju ako ona nije bila društvenopoželjna i konformna - dakle isključivo apstraktnohumanističke principe - sada Katunariću predbacuje da s " K. sve vidi kao da vidi prvi puta i cijeli mu je svijet jedno veliko opce mjesto ".