Jergos Kerumu zamjera rasizam, jer da Kerum alu di ra na Jergovićevu bo san sku za vi čaj nost.

I ne samo da se pitaju, već se njihovo mišljenje cijeni kao visoko intelektualno, iako nema baš ništa intelektualno u Hedlovu kočijaškom psovanju, Kuljiševu pokušaju da složi suvislu rečenicu dok se bori s mješinom u pokušaju hvatanja zraka, Mandićevu nazovi filozofiranju o bratstvu i jedinstvu Hrvata i Srba ili Jergovićevu vrijeđanju Hrvatske, iako ga je ta ista Hrvatska udomila za vrijeme rata i od njega pokušala napraviti čovjeka (u redu, ne može niti priroda uvijek uspjeti).

I upravo to Jergovićevo putovanje po istoj tekućoj vrpci (a nije bilo tako) glavna je zamjerka ovom Jergovićevu tekstu.

Kada se sve to zna, je li primjereno pitati »Jeste li nesiguran čovjek?« i objasniti pitanje činjenicom da je Dedić u Zagrebu ponovno upisao završne razrede glazbene škole, premda je srednju muzičku već završio u Šibeniku te primjedbom da je od studija prava ionako odustao, što znači da mu je taj studij (prema Jergovićevu razmišljanju) vjerojatno bio alibi.

Skandal, viču uglas, u Hrvatskoj budućem nobelovcu o glavi rade, a nitko od hrvatske dične intelektualne elite ne podiže svoj avaz u Jergovićevu obranu.

Jednom prigodom na Frankfurtskom sajmu knjiga na štandu nekog francuskog izdavača vidio sam golemu Jergovićevu fotografiju.

No razuma radi, koji u Jergovićevu balkanskom barbarogenijskom duhovnom staništu i stanovištu baš nimalo nije na cijeni, valja upozoriti na nelogičnost ovog tipa zaključivanja.

Predstavljajući Jergovićevu knjigu, književni kritičar Davor Šišović je kazao da se priče u njoj šire od autorova sarajevskog kvarta, od Mejtaša, i prelaze državne granice.

Butković-Jergovićevu iznenadnu velikodušnost mogli bismo klasificirati kao onaj tip humanizma kojim malograđani umiruju savjest i uljepšavaju vlastitu predodžbu o sebi.

Zabrinjava, usporedimo li još jednom Kovačevićeva Larija Tompsona i Jergovićevu Šta je smiješno, bando lopovska?, i osvježenje koje se »nudi s ekrana«.

Dok smo čekali projekciju, na platnu su se vrtjeli reklamni spotovi za novi film snimljen prema Jergovićevu romanu " Srda zijeva, u sumrak, na puhove ".

Sve to o Jergovićevu udvaranju četnicima i udvaranju ustašama prije petnaestak godina ja sam svojevremeno napisao i u beogradskom " Vremenu ", a i danas to postoji na internetu, pa me uopće čudi da se tek sada podigla tolika prašina oko cijele te stvari.

i meni se učinilo da je stanković bio agresivniji nego inače. možda sam u krivu, ali čak ni ne mislim da ne voli milanovića; samo je do kraja izvukao i naglasio ono što mu se kod njega nije svidjelo. što se tiče traženje komentara na jergovićevu kolumnu (u kojoj nisam mogla vjerovati što čitam i kakve su to teze), i po meni je to krajnje neukusno i neprikladno. koji je jergović autoritet?

Kako u Jergovićevu osobnu stavu oko Roma očito nešto " smrdi ", Gaga potkrepljuje primjerom njegove pjesme s ranijeg festivala pod naslovom " Kad Magjar zaljubi ".

Uglavnom odite na jergovićevu stranicu i pročitajte temu: dva webberova lica.

Jergovićevu je to nezamislivo, da bi se mašio mastionice i pera bez koristi za sebe, nizašto.

Čemu ove uvrede, ako nisu motivirane time što se svi oni ne uklapaju u velebnu Jergovićevu sliku nacionalnih prvaka?

Prije no što u široj perspektivi sagledamo ovu Jergovićevu naviku, naime da u mislima odlazi na sprovode ljudi koje nije znao i uz koje ga zapravo ništa ne veže, konzultirajmo već elaborirano iskustvo nekoga tko se tim motivom čovjeka koji je volio sprovode bavio dugi niz godina, inkubirajući ideju gotovo dva desetljeća; Zoran Tadić ovako je obrazložio naslov svoga filma:

Velika Engleskinja u njemu prati jednu obitelj/porodicu u razdoblju od pedesetak godina, od 1880. do 1932, također postupkom naglih skokova u vremenskom kontinuitetu (svako je poglavlje, kao i u Jergovića, smješteno u više ili manje znakovitu godinu) i izmjenom pripovjednog interesa za protagoniste, a zanimljivo je da je i Woolf i Jergoviću temeljni protagonist, onaj oko kojeg se sve na neki način vrti, žena, kao što je srodna i temeljna ideja djelovanja vremenskog tijeka na ljude, koja je uostalom kvintesencija ukupnog djela Virginije Woolf, ali zauzima zapaženo mjesto i u dosadašnjem Jergovićevu opusu.

Btw, opovrgni ako možeš moju gornju tvrdnju, sada precizno izraženu: ' ' Nigdje, ali nigdje, do sada se nije javno, u tiskanom obliku, pojavio suvisliji kritički tekst o Jergoviću, to jest i zapravo i nije se uopće pojavio kritički tekst o Jergovićevu literarnom diskursu a da ima negativnu kritičku intonaciju. ' ' Ako možeš, bejbe, navedi mi taj tekst, navedi mjesto i vrijeme kada se je pojavio u ovoj našoj, prilično insuficijentnoj tekstualnoj klimi

Čitao sam Jergovićevu kritiku u Jutarnjem i naprosto je nevjerojatno da urednik takvu količinu sranja stavlja na duplericu.

I oni s hatevea sinoć pustili Kosu, pa me podsjeti na Woodstock-u kako se napušena valja po travi i sanja o slobodi bez odgovornosti i nespremnosti na žrtvu te kako se priča oko Index-a brže bolje prebacila na Jergovićevu ugroženost od Viskovića Tko to u Hr kroji vlačni red pa nam kroz uši provlači contru?

Onda sam otišao u birc u novinama pročitat Jergovićevu uskršnju priču, kakve je nekad Aralica pisao za Slobodnu Dalmaciju.

budući da tvrdiš da glumim naivu, ne ću duljit. navodim samo jednu jergovićevu rečenicu koja govori više nego tvoj cijeli ' skup indicija ' dakle: premijerski ured priopćava da je Jadranka Kosor zakonito osvojila stan i da nema ništa s Momirom Drobcem.

Razlog iz kojeg nisam dopisao u sažetku novele protagonistima nacionalnu pripadnost slijedi Jergovićevu poetiku još od Sarajevskog Marlbora, preko Mame Leonea pa sve do Buick Rivere.

Pa što bi nas to onda trebalo uzrujavati u Jergovićevu romanu što već nismo znali, čak i kada je riječ o nama samima i o sjeni na našoj slici?

Zadnju Jergovićevu knjiga, on the road novelu ' Freelander ' ne možemo kupiti u hrvatskim knjižarama.

I sve to u situaciji kada ima sve manje novinskih književnih kritika, a među preostalima znaju se naći i one koje su na vrlo niskom stručnom i moralnom nivou - poput Jagne Pogačnik u Jutarnjem listu koja rutinski hvali svaku novu, sve lošiju i lošiju, Jergovićevu knjigu.

Iako on sam o tomu više ne želi javno govoriti, na Jergovićevu odluku da nakon punih 15 godina prvo izdanje neke svoje knjige tiska u Sarajevu zasigurno je utjecala i prošlogodišnja polemika što ju je tada 40 - godišnji pisac vodio s dijelom hrvatske, točnije zagrebačke kulturne scene.

Očekivanje konflikta, miješanje prepoznavanja i odbijanja, podsvjesno međusobno razumijevanje sudionika i njihovo svjesno nadmetanje inaćenjem sve su to elementi koji najnoviju Jergovićevu prozu čine izazovnim štivom, lektirom koja se ne ispušta iz ruku (već na razini suspense-a).