A mi smo svoju u guzicu sabili planu Jokaš.

Uoči Ivanjdana, dok su čobanski kresovi sukali u nebo po svim brdima i komšilucima, dok je mlađarija u trku kroz plamen proskakivala da ih sveti Ivan dobro oženi i uda, a usput da ih sačuva i od natučaka na tabanima, dotle je Jokaš sjedio na onoj gomili kamenja iza kuće i netremice piljio u mračno zjalo proklete Fatine jame iz koje je sve to pusto kamenje nekoć izvadio.

Jokaš nit se komu javi, nit kog pozdravi, već se probi kroz gomilu, pa će krčmaru šuškavim, zagrobnim glasom:

Gledajući ga svi se složiše s onim što Jokaš u budalaštini izbaci: ovu ljepotu ni Bog šale vragu ne prepušta.

Netom kćeri poudade, Jokaš namah prekinu i s njima i sa zetovima gdje će njegove spišulje i tuđi spišanci njega svjetovati i odvrćati od blaga cara Trojana

A tko te nauči da tako prosiš? upita Jokaš.

A može biti šišnu Jokaš da su i ti naši pokojni bili kukavelj ko i Salih-aga, da su čuvali svoje guzice ko i mi naše.

Kikaš zgrabi prvi kolac koji mu se naporuči nađe, a Jokaš odskoči i maši se sjekire, što se slučajno uz vrata konobe prislonila.

Jokaš dolazeći na obor ču dio razgovora, i kakav je već brzoplet bio, uskoči kao breculja u oko:

No Jokaš to i ne primijeti, već nastavi prskajući otrovnu slinu, kao iz štrcaljke:

Hahaha stade se Jokaš usiljeno smijati, a onda se isto tako usiljeno prekinu i ušilji oči na oca Kikaša čuješ li, pašo i vezire, čuješ li, stara opuzdrino, tko Vrtirepki silu učini?

Jedini koji to mogaše bijaše Jokaš, ali poslije onog kreševa s ocem, on se u staju zavukao i zarekao da se njegov jezik nikad više neće tog bijesnika dodirnuti, već će se Bogu za što bržu i bolniju očevu smrt moliti.

Jedini što bi ponekad na silnika zube iskesio bijaše ti prvorođenac Jokaš.

Ali Jokaš bijaše jad jadoviti, jerbo ne mogaše pamet ko ni zube sastaviti; a kako ćeš ujesti ako zube ne sastaviš

Spomenuti Šimun rodi Iku, rečenog Kikaša; Kikaš rodi Jokaša, a Jokaš rodi Matu djetića, rečenog Potrku.

Jokaš već ponovo htjede nešto ružna zaustaviti kad li ga Copac povuče za ruku i prošapta:

Netom bi Jokaš progovorio, ma što govorio, Kikaševo bi se lice u grumen gađenja skrutnulo.

Jokaš je bio dugačak i nekako tromo mlatarast.

Jokaš, začudo, bez riječi ustade s kamena sučelice, otrombolji se i pođe preko dočića, nekako čudno, isprebijano, šantavo, uznjihano, dok su mu se obješene ruke beživotno klatile.

Jokaš se povuče na svoje mjesto, a Livoguza pođe prema Kikašu, teško vukući za sobom onu svoju strašnu stražnjicu, i sruši se ocu pred noge poput vrećetine: Kono moja, susjedice, ne gledaj me očinjeg ti vida

Maruka uđe upravo kad je njen muž Jokaš predlagao ocu da odgode put za dva-tri dana dok ne okopaju ono malo krumpira i kukuruza.

Osjetivši da je došao njegov čas, Jokaš skoči i nadmeno se postavi između oca i sklupčane Vrtirepke:

Hoćeš li, može biti reći, da si te pjesme sam sklonio i iskitio? podrugnu se Jokaš.

Najbolje da probaš kod Stipende Mesića i njegove Ukrajinke maserke, oni su ti za partizanski humor i psovke Nemaš dara, Matan je imao dara, pa Kikaš, pa Divac, Jokaš ili Keko ali ti si brajo poput LIVOGUZE

Bolan ćaća opet se istrči Jokaš s onom svojom podvijenom bradicom i sjekutićima koji se nikada neće sastaviti bolan ćaća, ti baš ko da su naši oduvijek prosjaci bili.

A prije hajduka? Jokaš se ne da ni uvrijediti, ni smesti.

Tako će i biti slatko se naceri Jokaš, i tu slatkost svi vidješe, jer mu u polumraku, gdje su se naslućivala usta, ugledaše bjelkasti kolobar sline.

Sad je bio kupac, sad trgovac, sad ćaća Jokaš, sad djed Kikaš: O Potrko, suzo djedova, što to učini, čim li sve to blago stvori? Pameću, djede Kikašu, da čim

Ja svoj plaćam odreza Jokaš ako se čovjek sam brine za smradno tijelo, to se još više mora sam za svoju grešnu dušu pobrinuti

Jokaš učini dva-tri mlitava poskoka i počne nekako hrapavo i žalosno pjevušiti.