nedavno sam čitala članak o pomahnitalim fanovima g. r. r. martina, koji su već ludi od čekanja na idući nastavak a song of ice and fire, i ne mogu podnijeti da njihov najdraži pisac radi bilo što drugo osim vrijedno tipka njihovu najdražu sagu. po meni je pisac više fer prema svojoj publici ako ne piše samo da bi pisao i nešto objavio (svaka čast marquezu na njegovoj izjavi), no mnogi su skloni, zbog zarade i/ili pritiska urednika (što se najčešće svodi na isto zaradu), baviti se onim što englezi zovu flogging of a dead horse. pa onda dobijemo zadnjih par nastavaka cornwelličine kay scarpetta gdje to više ne liči na originalnu seriju, i vidi se da je samoj autorici zlo od lika, radnje, romana. u istu skupinu spada i jordanov wheel of time. razvlačio je radnu kao žvakaću gumu, slažući nekoliko tomova od 500 stranica na račun radnje koja se mogla ispričati u jednom, i onda izveo najveću psinu koju je mogao umro a da nije završio sagu. koju vjerojatno nikada neću pročitati do kraja, čak ni ako ju netko dovrši na osnovu njegovih bilježaka, jer sam negdje na 10. nastavku izgubila živce i odusatala od preskakanja umjetno napumpanih stranica. teta-rowlning svaka čast ako uspije harryja pustiti na miru, i baviti se nekim drugim likovima, makar i labavo vezanim za njega, no bojim se da će popustiti pred pritiscima zelembaća, i izmisliti način kako da opet ukoriči i samog harryja. samo treba pričekati.