Nadam se da netko sustavno prati sve što se zadnjih dana pojavljuje u jugoslavenskom tisku koji izlazi u Hrvatskoj, te će ubrzo ukoričiti ovu (očekivanu) sablazan da bi potomci mogli uživati u stajalištima i izjavama prosrpske elementarne nepogode koja je zahvatila Hrvatsku u godini smaka svijeta.

Stvara li se od Europske unije novi mit, kao zamjena jugoslavenskom?

U memorandumu koji je Franjo Supilo o jugoslavenskom pitanju sastavio za rusku vladu nove slavenske države obuhvaća cijelu istočnu obalu Jadrana.

Dolaskom Franka Rustije na mjesto predsjednika, Klub se znakovito povezao s Jugoslavenskom ratnom mornaricom, čije su mu postrojbe pružile obilatu logističku podršku, ali su za uzvrat koristile njegove resurse za uveslavanje svojih veslača.

Za vrijeme Tuđmanove vlasti Hrvatska se otrgnula jugoslavenskom, bratskom zagrljaju, Hrvatska je stekla međunarodno priznanje, najprije se obranila u agresiji, a onda i oslobodila svaki centimetar okupiranog teritorija, ako ne računamo teritorij koji je za neke i danas sporan, a za Hrvate nikad neće biti (vukovarske ade, Piranski zaljev, dio teritorija na jugu zemlje), nakon oslobođenja Hrvatska je vlastitim sredstvima izgradila i obnovila zemlju, spomenimo i primanje u sve važnije međunarodne asocijacije, od UN-a do Vijeća Europe.

U studenom 1947. Dragutin Nežić je preuzeo vršenje poslova apostolskog administratora u jugoslavenskom dijelu Tršćansko-koparske biskupije sa svim pravima i ovlastima rezidencijalnih biskupa.

E pa sada gornji je komentar po meni upravo rezultati ispiranja mozga teorijom da su u zadnjih 50 godina u jugoslaviji živjelo 23.528.230 stanovnika od toga je primjerice, Hrvatska prema Jugoslavenskom popisu tada imala 4.760.344 stanovnikan od kojih je Hrvata bilo 3.708.308 ili 77.9 % stanovništva, da bi prema novoj verziji hrvatske vlada taj broj stanovnika bio zapravo 4.784.265 od kojeg je Hrvata bilo zapravo 3.736.356 ili 78.1 % stanovništva.

Papak jedan, prije si sa Jugoslavenskom putovnicom uziva ugled di god dodjes za sto je zasluzan Tito.

HDZ treba iskoristiti tog nesposobnog pozera (koji niti obaveze niti svoju poziciju nije sposoban pojmiti) za definitivno razilaženje s marksističkom, socijalističkom, jugoslavenskom i prosrpskom praksom...

1976. Prva nagrada na jugoslavenskom natječaju za spomenik na Šamarici, Zagreb 1978. Treća nagrada na natječaju za Spomen-obilježje, Dotršćina, Zagreb 1979. Nagrada za grafičku opremu na 24. sajmu knjiga u Beogradu 2006. Nagrada Vladimir Nazor za 2005. g. 2006. Nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za cjelokupno umjetničko djelo

Preko ove veze London je bio stalno informiran o unutarnjim hrvatskim prilikama.4 Iz ovoga se vidi da je Lorković već krajem 1942. uspostavio vezu s Englezima i s jugoslavenskom vladom, pa se gotovo sa sigurnošću može tvrditi da je to učinio bez znanja Poglavnika, jer kao prvo nije bilo nikakva suvisla razloga da Pavelić ostvaruje bilo kakve veze s bivšom vladom države koju smo netom srušili, a i tajno putovanje Debelića u Ženevu govori o nekim planovima za koje Poglavnik nije znao, a pogotovo nije onda ni davao instrukcije Lorkoviću, da ostvaruje veze ni sa HSS-om ni s Englezima, a posebno ne s jugoslavenskom vladom.

Srnecov plodan rad donosi mu niz priznanja, poput republičke nagrade " Vladimir Nazor ", nagrade " Josip Račić ", druge nagrade na 1. jugoslavenskom biennalu male plastike u Murskoj Soboti, nagrade za skulpturu na 9. zagrebačkom salonu, nagrade Grand Prix na III. internacionalnom bienalu male plastike u Budimpešti.

Od kada je za priču Napoleon, osvojio glavnu nagradu na jugoslavenskom natječaju za najbolju kratku priču, časopis Val, Rijeka 1986, počeo je redovno objavljivati kratke priče, pjesme, oglede, teorijske tekstove i prikaze, književne i filmske kritike; radio kao lektor, novinar i kritičar u redakcijama Večernjeg Lista, Vjesnika (rubrika kulture), Starta, Nedjeljne Dalmacije i Globusa.

U uvodnoj bilješci, u kojoj obrađuje same početke rješavanja profesionalizacije kazališnoga pitanja u Hrvatskoj (povijesni Članak LXXVII o kazalištu jugoslavenskom trojedne kraljevine od 24. kolovoza 1861.), Batušić ocrtava kontekst koji je iznjedrio taj prvi zakonski akt, koji je, iako nikada promulgiran od strane cara Franje Josipa I, bio od iznimnoga značenja za daljnje konstituiranje našega kazališta kao nacionalne umjetničke ustanove. [ 3 ] Ako izuzmemo široku analizu nastanka i utjecaja toga kratkoga dokumenta koju nam je u svojem kapitalnom djelu Povijest hrvatskoga kazališta iznio sam Batušić, do navedenoga teksta u Prologu, taj su zakonski članak u svojim radovima navodili mnogi naši povjesničari i teatrolozi, ali uglavnom u širem kontekstu ostalih povijesno-političkih pitanja i dubioza koje su znatno opterećivale razvoj hrvatskoga kazališta i kazališne umjetnosti u XIX. stoljeću.

Ipak, film Ciguli Miguli iz 1952., u Marjanovićevoj režiji i po scenariju Jože Horvata, tada iznimno utjecajnog u Agitpropu CK KPH, dokrajčio je taj trend, jer se autor drznuo stupiti na sklizak teren: koliko se god scenarist izvlačio da je u glavnom liku aparatčika koji raspušta glazbena društva u provincijskom hrvatskom mjestu ironizirao sovjetski komunizam, ipak su neki ubojiti žalci bili upućeni i jugoslavenskom socijalizmu, što se smatralo nedopustivim.

Analizirajući dugogodišnji izuzetno eksponirani »slučaj Hebrang« te, nešto manje poznat ali jednako ispolitiziran i (ne) jasan »slučaj Kurt«, može se zaključiti kako je u kontekstu (pitanja točnosti) Kopiničevih tvrdnji jugoslavenska vlast čitavo pitanje vezano uz karakter svojih odnosa sa njemačkim vlastima (bilo u Njemačkoj bilo na tzv. jugoslavenskom okupiranom području) pokušala riješiti putem optuživanja svoja dva bivša (mrtva) partijska pripadnika.

Donekle je takav slučaj bio i u jugoslavenskom krivičnom zakonu paragraf 132 i« 133 iz 1974. g., gdje se paragraf o« neprijateljskoj propagandi »mogao tumačit u svakoj bivšoj komunističkoj republici na različite i proizvoljne načina.

Tako britanski veleposlanik u Turskoj Jeremy Thomas jugoslavenskom veleposlaniku u Ankari Sultanoviću izražava stav Londona o zabrinutosti kretanjima u Jugoslaviji, uz želju za čvrstom, nezavisnom i nesvrstanom Jugoslavijom, kakvom je bila i u Titovo doba.

U nastavku je razgovora britanski diplomat objasnio svom jugoslavenskom kolegi da se u Velikoj Britaniji pomno prati, ne toliko zbog Jugoslavije, koliko zbog sličnih ideja o ' alpskim državama ili republikama '.

Na " Dan mladosti ", koji " Jugoslaveni " slave kao rođendan Tita, okupilo se oko desetak tisuća partizana, partizanskih sinova i unuka, koji su s pjesmama i partizanskim simbolima, petokrakom, jugoslavenskom zastavom i pionirskim kapama proslavili rođendan " najvećeg sina Južnih Slavena ", odnosno najvećeg razbojnika i zločinca hrvatskog naroda.

Ostade tek vinarija Imota u bivšoj Jugoslaviji druga po veličini, iza kumanovske kao ostatak čuvene Poljoprivredne zadruge koja je prije HDZ-a imala 400 zaposlenih, s kooperantima do 700, i koja je opskrbljivala cijelu BiH i Srbiju (znalci tvrde da je Imotin vinjak Dorat bio bez premca na bivšem jugoslavenskom tržištu), ali i ona je spala na samo 90 - ak radnika te je u grogiranom stanju.

Sukobi u jugoslavenskom iseljeničkom pokretu u Antofagasti (Čile) u vrijeme prvog svjetskog rata i neki socijalni utjecaji na njih 1917,

Spomenimo i to da će u okviru programa Simpozij biti održana tribina o jugoslavenskom crnom valu u kojem će sudjelovati i hrvatska filmska kritičarka Mima Simić.

Na Europskom Prventsvo za igrače do 21. godine, koje se održavalo u Rusiji, sa jugoslavenskom reprezentacijom, osvojio je srebro

Beograd odgovara odmah, i sa Jugoslavenskom armijom razbuktava agresiju na hrvatskom tlu.

Makedonija je nastavila s procesom lustracije objavivši dosje treće osobe koja je svojom voljom surađivala s jugoslavenskom tajnom policijom sedamdesetih i osamdesetih godina.

Na tom valu slobodnijeg tumačenja socijalizma pojavila se i Savka Dabčević Kučar kao predvodnica mnogih tada mladih političara i u drugim jugoslavenskim republikama i sredinama, poput Latinke Perović i Marka Nikezića u Srbiji, Krste Crvenkovskog i Aleksandra Gligorova u Makedoniji, Staneta Kavčiča u Sloveniji te Pere Pirkera, Dragutina Haramije u Hrvatskoj kojima se priključio nešto stariji i već poznati Mika Tripalo, koji je uz Savku Dabčević Kučar bio nosilac tih novih političko-gospodarskih tendencija u jugoslavenskom društvu.

I dok se u jugoslavenskom tisku naglašavala žrtva koja je bila nužna da bi se došlo do mirnog rješenja dugogodišnje krize, tršćanski su odjeci bili prilično oprečni; od onih koji su slavili kraj krize do onih koji su isticali da je riječ tek o privremenom rješenju.

Istodobno je tada igrala u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i Jugoslavenskom narodnom pozorištu u Beogradu.

FERENC: Odluka o »čišćenju neprijatelja« posve je sigurno donesena u najvišem jugoslavenskom državnom vrhu, naredba je morala doći od glavnoga zapovjednika jugoslavenske vojske Josipa Broza Tita, no, ne zna se točno kad i u kojem obliku.