jedan razgovor me potako na razmišljanje... u stvari kako se pokušavamo boriti protiv sebe, drugih,.... borba koja nema ravnopravnosti, gdje stojiš sam, a tamo gomila.... drugi ti mogu pružiti poptoru, brigu, njegu, ali opet stojimo sami.... kadkada je teško, nekada se bojimo, nekada smo hrabri, nekada ne razmišljamo puno što će biti u sljedećem trenu.... sada vidim da život nije šala, i da je vrjeme preuzeti uzde u svoje ruke.... više ne mogu biti razuzdani dječarac, bez brige.... sada moram postati odgovoran za sebe... moram stati na vjetrometinu i izdržati... ali lakše je kada bol, sreću, veselje i sve patnje možeš podjeliti sa nekime.... to je čar.... kada se smiješ sa nekim, kada drhtiš zbog nekog, kada se tučeš zbog nekog, ali znaš da je to sve sasvim shodno, sa razlogom i logičkim objašnjenjem.... mada neki bližnji nikada neće to shvatiti, razumjeti.... uvijek će im taj čin biti sulud, čudan ili u najmanju ruku samoubilački, ali ti ćeš imat ono nešto zbog čega si to učinio.... i ponovio bi sve to...