Vozeći se od Namura prema sjeveru, nadomak Bruxellesa, Waterloo, onaj pravi Waterloo, a ne tek postaja podzemne željeznice onkraj Kanala tamo u Londonu, stoji nadohvat ruke... Poput magneta djeluje želja da što prije vidim polje na kojem je bio poražen čovjek prema kojem sam nekako uvijek bio ambivalentno nastrojen: gutajući o njemu sve što mi je došlo pod ruku, kadšto bih ga doista nazivao malim kaplarom s Korzike, ali ponajčešće bih mu se divio; i jedva sam čekao da ga vidim, pa makar samo kao voštanu lutku u onom glasovitom sivom ogrtaču, kako zamišljen i s jednom nogom ispruženom na stolcu ispred sebe, provodi besanu noć uoči 18. lipnja 1815. Silazim s autoputa dvadesetak kilometara južnije od belgijskog glavnog grada, i umjesto da ispred sebe ugledam bojno polje, zapušteno polje, zeleno polje ili bilo kakvo polje, spuštam se u prelijepo belgijsko mjestašce La Hulpe, iliti Terhulpen kako ga nazivaju na flamanskom.