Mladen Kuzmanović je želio, a mislim i potpuno uspio, stvoriti od »Vijenca« u Hrvatskoj jedinstven list koji će, poput svog nakladnika, Matice hrvatske, promicati istinske i trajne umjetničke vrijednosti i ne podilaziti prolaznim trendovima, list koji je otvoren za sve kvalitetno u suvremenoj umjetnosti, ali pritom ne zanemaruje niti omalovažava tradiciju, daje prostor mladim suradnicima, i umjetnicima ali ne zaboravlja one iskusne i mudre, europski list koji nije zatvoren u hrvatsku nacionalnu kulturu, ali ga više od Beograda zanimaju Beč, Ljubljana i Pariz, kojem će visoka jezična, stilska i stručna razina tekstova biti važnija od njihove bombastičnosti, list koji će uvažavati svoje fotografe, karikaturiste i grafičare kao umjetnike, novine koje više od osobnih konflikata i međusobnih napada kulturnjaka zanimaju dobra umjetnička djela, a ne zanimaju privatni život ni politička uvjerenja umjetnika, s konzistentim sustavom vrijednosti u kojem nove pop-zvjezdice ne zavređuju više prostora od pravih umjetnika, list koji promiče kreativni rad, suradnju i toleranciju, a ne mržnju i sukobljavanja, kojem je sama umjetnost važnija od afera i skandala u kulturi, i konačno, novine koje će u moru estradnog i politiziranog pisanja o kulturi progovoriti glasom i jezikom struke.