Iz tih misli Drugoga vatikanskog koncila ne može biti sumnje da crkvena vlast, da crkvena institucionalna služba ima prioritet pred slobodnim karizmama budući da je crkvena vlast (papa, biskupi) opunomoćena prepoznati narav pojedine karizme, dobre karizme podržati dajući im slobodan prostor za njihov razvoj unutar Crkve, neuredne ili tobožnje karizme odbaciti po riječima Pavla apostola: »Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Krista da se klonite svakoga brata koji živi neuredno i ne po predaji koju primiste od nas« (2 Sol 3, 6).