politika je odredila Vukovar kao najveću žrtvu u ratu isključivo iz uskih interesa. sakupljanje političkih bodova. osim toga, HDZ je privatizirao Domovinski rat što me podsjeća na bacanje šapa Komunističke partije nakon pobjede antifašizma na ovim prostorima. dakako iz neiskrenih pobuda. dok je za vrijeme mandata Nikice Valentića počelo pitanje povećanja plaća, ovaj je izvukao iz jaja protupitanje: a kome ćemo uzeti, braniteljima na prvoj crti? dakako, ovaj princip se nastavio i dalje, branitelji su bili štit HDZ-a čak i kada je bilo u pitanju skrivanje privatizacijskih nedjela. dakle i za krivična djela. najveći šamar Domovinski rat je doživio potpisivanjem famozne deklaracije o Domovinskom ratu. prvo, dati dignitet jednom surovom događaju pa makar nakon svršetka tog događaja imali svoju državu zaokruženu u teritorij prije rata. dostojanstvo je isključivo ljudska osobina. drugo, na tu deklaraciju se vječito pozivaju samo oni koji se nađu osumnjičeni za ratne zločine te su povezani sa vladajućom kastom ili generalskom kamarilom. kada se sudi običnom vojniku za ratni zločin tada su prosvjedi manjeg intenziteta jer Hrvatsku su oslobodili generali, ne vojnici na terenu. dakle, ako nemaš pedigre hrvatskog generala već običnog topovskog mesa, nisi zaslužan ama baš ni za što.