Evo recimo... nekih desetak dana smo ranojutarnju šetnju sasvim fino uritmili... baš mi je bilo super... pas odmah obavi što treba, nakon toga se igramo lopticom i trčimo i radimo neke vježbice i onda veselo doma na klopu i slasni jogurt... no pas je jednoga dana odlučio da se više ne želi igrati u pet ujutro... ja sam reagirao najnormalnije... pokupio lopticu i mirno nastavio šetnju uobičajenom rutom pa prema kući... bio sam potpuno opušten u hodu, povremeno sam veselo govorio psu kako idemo doma na doručak kada se neće igrati... a pas u drami, samo nervozno pogledava u mene kao da sam ga odveo u bespuća sibirskih tatri u kojima iza svakoga grma vreba divlja zvijer koja će nas sažvakati... drama se svaki dan blago povećavala... a danas, danas ujutro je pljuštala kiša, koju mali ludi pas inače obožava, ali danas je pas valjda mislio da sam naručio pljusak samo kako bih njega zalio i smočio u ranojutarnjoj šetnji... hodao je preplašeno i stalno pogledavao u mene iako sam mirno i uobičajeno hodao te s vremena na vrijeme veselo pozivao psa na igru... ma pas u drami samo takvoj... naravno da onda nije mogao naći mjesto na kojem bi se olakšao pa znajući da mene to živcira pas se još više " razmočio " i počeo izvoditi svoj nečitki ples u posturama koje ne razumijem i koje mi idu na živce... zašto mi idu na živce... zato što pas u tom svom plesu bleji u mene umjesto da njuška okolo i traži gdje će se pokenjati... kaj, da mu posušim travu s fenom za kosu, da zaustavim kišu i upalim sunce... kaj da radim mali ludi pas.... u tom zbunilu ja psu veselo govorim... ajde, možeš, odi vidi malo kaj ima... sve misleći da će pas potrčati od mene u istraživanje novih mirisa ulice... ma niti da bi... pas se kelji za mene i izvodi svoj ples dok se hektolitri vode uvlače pod robu i prodiru mi sve do kože