Paradoksalno, mnogim je zapadnjačkim kritičarima upravo karizmatski Kitano najznačajniji japanski redatelj poslije Akire Kurosawe.

Vizualno fascinantan i neviđeno slojevit, mudar i ozbiljan film superioran je i većini tzv. art produkcije Staroga kontinenta, onoliko koliko su joj 90 - ih bili superiorni Kinezi, rani Ang Lee ili unikatni Takeshi Kitano.

sam učenik želi preskočiti razred i promijeniti sredinu (Kitano i Kirby, 1986).

Za nagradu se, među ostalima, bore Japanci Takeshi Kitano s Achilles and the Tortoise i Hayao Miyasaki s animiranim filmom Cliff by the Sea, zatim The Wrestler Darrena Aronofskog s Mickey Rourkeom u glavnoj ulozi kao i Inju: la Bete dans l ' Ombre francuskog redatelja Barbeta Schroedera.

Japansku kinematografiju predstavlja Takeshi Kitano humornom dramom Ahil i kornjača (Akiresu to kame) o djetinjstvu, odrastanju i starenju slikara koji uporno pokušava naći svoj umjetnički put i nastoji biti prihvaćen.

A kad smo kod filma, gdje su veliki japanski filmaši svjetskog glasa Akira Kurosawa ili Takeshi Kitano?

U Japanu su manzai komičari vrlo popularni, a čak je i veliki Takeshi Kitano počeo kao manzai zabavljač sedamdesetih, no u današnje vrijeme komični dvojci poznatiji su pod zajedničkim imenima grupe.

Inače, Krv i kosti klasični su primjer autorske krađe u kojoj glumac-redatelj, u ovom slučaju Kitano, otima film svome kolegi, koji ga je pozvao da samo glumi.

Ipak, koliko god Saijeva režija bila ambiciozna i prepoznatljiva, Kitano je očito danas presnažna ikona da bi pokraj njega bilo tko drugi mogao doći do izražaja, pa makar to bio u Japanu vrlo cijenjeni Sai. Krv i kosti počinju, pretpostavljamo Saijevom namjerom, kao kombinacija psihološke obiteljske i povijesno-političke drame, no čim se Kitanov lik razmaše i dobije malo više prostora u priči, film prerasta u ono na što nas je legenda navikla u vlastitim ostvarenjima - fascinantnu kombinaciju žestokog nasilja, fatalističkog svjetonazora i apsurdnog humora, u kojoj se unikatnom brzinom scene pretvaraju iz najnježnijih u najokrutnije a gledatelj ima priliku meditirati nad magičnom privlačnošću zla, skrivenog iza šutljiva glumčeva lica.

Prema vlastitim riječima, Kitano je napravio Zatoićija u duhu zabave za veliki ekran, odustavši od uobičajenih dugih i statičnih kadrova i neurotičnih likova.

Kao i uvijek, Kitano nasilje prikazuje toliko vizualno raskošno da ono djeluje smirujuće.

Odustajanjem od motivacije zlodjela koje Joon-pyong čini, poput silovanja supruge, gušenja umiruće partnerice, premlaćivanja djece i tjeranja dužnika u samoubojstvo, Sai prezentira stav kako je zlo imanentno i neobjašnjivo, a Kitano ga fascinantnom glumom još nadograđuje i produbljuje, podsjećajući na njegovu magičnu privlačnost.

Teško je reći što je to smetalo u Kitanovoj interpretaciji glasačima koji su odlučivali o nominacijama za nagrade Japanske filmske akademije, no najgore bi bilo ako je to činjenica da je to njegov glumački minimalizam, odnosno činjenica da poput Clinta Eastwooda, Johna Waynea, Alaina Delona, Pavla Vujisića i vojske drugih izvornih filmskih glumaca i Kitano razumije kako su njegovo tijelo i lice toliko specifični i dragi kameri, da mu nije potrebno mahati rukama, kreveljiti se i rabiti slične štosove kojima pribjegavaju ambiciozni glumci običnog izgleda i teatralnog backgrounda, pretplaćeni na prestižne filmske nagrade.

Kitano tako u Zatoićiju spaja povijesno-pustolovno-akcijski (samurajski) film, melodramu, komediju i mjuzikl, te toj žanrovskoj pluralističnosti dodaje i narativnu decentriranost odnosno priču složenu iz tri fabularna niza, čiji su nosioci Zatoići, Hatari te dvije mlade sestre gejše koje se žele osvetiti davnim ubojicama svoje obitelji, kojima sada služi Hatari.

Kitano ovdje obilato zalazi na queer područje, suprotstavljajući ožalošćenost sestre gejše bratovom transvestitskom preobrazbom u žensko potpunoj ugodi samog brata u modelu (gejše) s kojim se savršeno srodio.

Kako bi neodređenost karakteristična za queer identitet bila potpuna, Kitano lakonski zaobilazi bratovu seksualnu orijentaciju, a usto u završnici poseže za relativiziranjem Zatoićijeve sljepoće, ostavljajući gledatelje u nedoumici vidi li on zapravo ili ne.

" Medju svim postojecim oblicima zabave (entertainment, divertissement) film je jedina totalna umjetnost (l ' art total), jedina umjetnost u koju je moguce integrirati elemente razlicitog porijekla " ovako je gvorio Takeshi Kitano u svome interview-u sa prof. S. Hasumijem.

Neki autori (Kitano i Kirby, 1986) smatraju da za izrazito darovitu djecu može biti korisno ako ih se grupira zajedno po sposobnostima u njihovom području darovitosti.

Japanskim filmom Outrage čuveni filmaš Takeshi Kitano nakon punih deset godina vratio se snimanju filmova o zloglasnoj japanskoj mafiji Yakuzi.

Smještanje djeteta u sredinu s intelektualnim vršnjacima važnije je od smještanja djeteta u sredinu s vršnjacima po kronološkoj dobi (Kitano i Kirby, 1986).

Kitano se sprda sam sa sobom i filmskom industrijom u priči o redatelju koji pokušava snimiti film za svačiji ukus ne bi li postigao komercijalni uspjeh.

Cannes: Mračna Barcelona i nasilni Kitano

Lik Zatoićija Kitano je preuzeo iz iznimno popularnog serijala snimanog između 1962. i 1989. u kojemu je naslovnu ulogu igrao Shintaro Katsu.

Da bi se razlikovao od Katsua, Kitano je, kako sam kaže u popratnom dokumentarcu, odlučio obojiti kosu u plavo.

Osim što su Igre gladi jadna, blijeda i nemušta kopija japanskoga Batoru Rowaiaru iz 2000. godine, u japanskome se izvorniku pojavljuje jedini i veliki Takeshi Kitano.

Kitano-sensei s beskrajnom lakoćom otpravlja svoje školarce u pogibiju pa je zaslužio visoko mjesto na ljestvici.

Uz ostvarenja spomenutih kineskih redatelja, gledatelji će prisustvovati i projekcijama japanske uspješnice Kikujiro (Takeshi Kitano) te prvoga butanskog filma u povijesti The Cup.

Takeshi Kitano ima najnoviju orgiju nasilja - Autoreiji (Novi list).

Kitano nastupa u ulozi Yamamota, visoko pozicioniranog pripadnika yakuza koji je primoran napustiti domovinu pošto suparnička banda ubije njegova bossa.

U Yakuzi Kitano preispituje svoje tipične motive: u skladu s autorovim fatalističkim svjetonazorom, i ovog puta njegov glavni protagonist ne može pobjeći od svoje prirode bez obzira na cijenu koju na posljetku mora platiti.