Ničim izazvan, ili možda potaknut kurtoazijom pljeska već tradicionalno neodređeno pristojne zagrebačke publike što se nikad ne buni (), dugokosi je poljski glasovirač u hipu zaključka i na stršeći, neotokatni mrmor i retrogradno (samo) zaljubljive (romantizirane) modernosti jednoga od prvaka tada nove poljske škole okrenuo i stranicu po njemu sigurna uspjeha, da bi s početnom grmljavinom po cijeloj klavijaturi, u opaku razlazu lijeve i desne ruke, nekontrolirano poskočio po taktu svima znane, nekomu, eto, i nesvladive teme poloneske otmjenosti.