Adrijana je imala trinaest-četrnaest godina, tamnu put, smeđe oči, kao noć crnu kosu i najljepši osmjeh na svijetu. predvodila je stado djece, muške i ženske, u nekoj igri lovice. kao teta u vrtiću. ubrzo mi je Savo postao dobar prijatelj. provodili bismo dane igrajući se. uglavnom u dvorištu mojih predaka jer baka baš nije previše vjerovala zatamljenim ' ' susjedima ' '. kako sam imao ' ' pravu ' ' loptu jednoga dana Savo i njegovo društvance klipana nagovoriše me (teškom mukom, kao žabu u vodu) da s njima odigram nogoš protiv Gregorevića (cijela je nogometna ekipa poticala iz istog plemena. što cijela, bilo ih je za dvije i po ekipe). zauzeli smo prašnjavi drum, ciglama označili golove i zaigrali najneobičniju nogometnu utakmicu u mom životu. pravila su bila jasna nema pravila. već nakon desetak minuta prašnjavog nogometa tenisice su mi bile pune blata i u vlastitoj sam se obući klizao kao po ledu. da ne budem crna ovca u bosonogoj utakmici skinuo sam taj idustrijski dodatak nogama i zakoračio, bosonog, na prašnjavi drum. koračati po debelom sloju tople, mekane prašine. ostavljati po tom drumu tragove stopala, dizati prašinu pri svakom udarcu lopte, padati na tlo, mekano, kao da padaš na oblak. jedinstveni i neponovljivi osječaj. neopisiva radost jednog polugradskog djeteta. kao kada sam u svojim maštarijama osvajao svemir. tog sam se popodneva vratio precima prašan i blatnjav do ušiju. i sretan kao nova godina. a Adrijana? često sam pogledavao u njenom pravcu, odgovarao na njene osmjehe, vračao joj pogubljene klince, pomagao u smirivanju ' ' dobrosusjedskih čarki ' '. i ništa više. jer, ipak, za nju sam bio samo klinac. već slijedeće godine veliki se dio naselja odvezao drvenim kolima prateći svoju sretnu zvijezdu. drum je bio nasut tucanikom, Nikola je sina odvodio, ranom zorom, u sječu drva po Monjorošu, a Adrijana