Marko Barašin: Pjesma o Jadu Dobro, Jad, običan je pas, ulica moji Samo gladno gleda i stoji Niti reži, niti bježi Tu i tamo kad zasmeta, opomene ga Duša u prolazu, no on Gladan, samo gleda i stoji Nit ' se boji, nit ' skače čim vidi mače U ' ladu betona kleči, očima kmeči Čime li se Jad hrani stvarno ne bih znao Da imam, ja bi mu dao Tad bi možda trčao, lajao, čuvao Ljude, nagrižene interesom, trznuo A ne, jadno gledao i jedva stajao...