Dok je Krleža bio nezaobilazni inicijator i pokretač književnoga, kulturnog, a često i političkog života ne samo kao stvaralac koji teži harmoniji između visoke umjetničke kvalitete i izgrađene ljudske angažiranosti nego i kao lijevi, komunistički orijentirani mislilac napadan s lijeva i s desna, diplomirana psihologinja i gimnazijska profesorica Dora Pfanova (1897. ⠀ 1989.) stvarala je u potpunoj osami; u svojim pjesmama i prozi susretala se jedino s vlastitom samoćom i olujama vlastite duše koja nastoji razumjeti smisao ljudskoga postojanja.

izjednačavanje narodnoga i književnoga jezika, što je u praksi značilo jezičnopovijesni nihilizam i zabacivanje hrvatske književne baštine, kao i nekritičku adoraciju djela Vuka Karadžića

To je više propitivanje kriterija i snimanje književnoga života kakav je bio.

Dvojbe i nejasnoće ostaju o svim škudama (ili skupocjenim satovima za njegovu zbirku) koje je zaslužio Sanader počinjenjem samo toga svoga neljudskoga i nedržavničkoga djela (zamisliva ne u zemlji istinske demokracije, već pod vlašću neke pukovničke hunte ili reanimirane yu-hobotnice " sa znakom Megazločinca) i je li tom znakovitom gestom prijezira prema svetosti čovjeka i neovisnomu sudstvu podmirio sve svoje prijašnje dugove i obveze prema vrhovnim mentorima i ložarima, među kojima se izdvojio razvikani sin mostarskoga sudije " iz prve petoljetke jugokrvavije, književnik bez književnoga djela, znanstvenik bez znanstvenoga opusa, koji je, razotkriven u svom korjenitom boljševizmu i zastupanju velikosrpskih četničkih stajališta " (Z. Tomac), izgubio tlo pod nogama u Parizu, da bi potom, nakon serbokroatičkoga " i italokomunističkoga rada u Rimu, završio, budući prvakom u osvetničkom lovu " na glave hrvatskih književnika, na hrvatskomu stupu srama ", ali i u posebnoj milosti Ive Drugoga ", također zaslužna, smatraju mnogi poslije četofilne fešte u Srbu i de facto priznavanja Karadžić-Mladićeve države ", na crti zastupanja velikosrpskih četničkih " interesa.

Nakon što je uredništvo časopisa riječkog Ogranka DHK Književna Rijeka pretiskalo dva Barčeva napisa o Rijeci iz 1919. i 1953, stupio sam u kontakt s uredništvom Književne Rijeke, pa je pismo Jelčiću bilo objavljeno u broju 3 (jesen) 2012, zajedno s trima prikazima Barčeva rada pok. akademika Dalibora Brozovića, tragično umrla pjesnika Josipa Pupačića i književnoga povjesnika, sveučilišnog profesora Nikole Ivanišina koji tematiziraju značenje djela Antuna Barca za hrvatsku književnost i kulturu.

Prema mišljenju Przemysława Czaplińskoga, poljskoga književnoga kritičara, " Posljednja večera " najbolji je Huelleov roman napisan od početka 90 - ih, u kojem pokazuje Poljsku u kojoj porast svetosti dovodi do porasta mržnje.

Nismo li time ubrojili tekst u dijalektalno pjesništvo, koje životari zapravo na rubu književnoga standarda od defenstracije kajkavskog jezika u vrijeme ilirskog bratimljenja, pa sve do naših dana.

Jasno razgraničivši sinkroniju od dijakronije, književni jezik i dijalekt, te apostrofiravši autonomiju književnoga jezika u odnosu na dijalekt, orisali su glavne crte u kojima se razlikuju ti jezici: budući da se radi o dva jezična sustava, neprimjerene su ocjene pojava (naglasnih, leksičkih, morfoloških) u jednom jeziku iz perspektive drugoga sustava, t. j. u pogledu jezične pravilnosti hrvatski ne može biti sudcem srpskomu, niti obratno, jer što vrijedi za jedan sustav, ne vrijedi - ili ne mora vrijediti za drugi.

Koristeći prijašnje rasprave Krune Krstića o nastanku i Marijana Stojkovića o imenu hrvatskoga jezika i davši prijegled nastanka hrvatskoga književnoga jezika u kojem se jasno odbačena velikosrpska teza o Vuku Karadžiću kao tobožnjem " ocu " hrvatskoga književnoga jezika i Karadžićeva uloga kratko i realistički ocijenjena i svedena na pravu mjeru, Guberina je potom dao popis razlika između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika, po disciplinama teorijske lingvistike: navedene su glasovne razlike, morfološke, sintaktičke i stilističke: iz svakoga područja po nekoliko desetaka strukturnih razlika.

OPAČIĆ: Mislim da je to norma književnoga jezika koja je i najnarušenija.

Damir Miloš se, pak, odlučio za radikalno pomicanje horizonta književnoga izražavanja i za preustrojavanje podrazumijevanih elemenata upravo u proznome diskurzu kao formi koja je (unatoč protejskome karakteru) u velikoj mjeri zasnovana na imperativnim konvencijama komunikacijske kulture.

Otvo-renost prema svim narječnim stilizacijama i svim žanrovima hrvatske književnosti odredila je njegov stil i jezik, priskrbila mu atribut vertikale u kontinuitetu hrvatskoga književnoga jezika i potvrdila istinu da je ' svaki tekst novo tkanje koje se sastoji iz negdašnjih citata ' (Roland Barthes)«.

Hrvatski se jezik toliko poljuljao u svim svojim segmentima - u naglasnoj normi, u leksičkoj, pravopisnoj, u svim normama književnoga jezika.

Riječku školu vodio je Fran Kurelac i ona je zastupala mišljenje da bi osnovicu hrvatskoga književnoga jezika trebali činiti elementi zajednički svim slavenskim jezicima.

U formativnome razdoblju hrvatskoga književnoga jezika nema stroge razlučnice među idiomima, no preteže knjiška oznaka« slovinskoga ili ilirskoga jezika »koju nalazimo u nazivima i referencijama stotina djela hrvatske bibliografije, dok se pojam« bosanski »jezik pojavljuje u 10 - 20 djela starije hrvatske književnosti i leksikografije.

Na klecalu što kleči ispod križa književnoga stvaranja u crnini tišine, tužna pjesma kao tuga.

Unutarnji monolog je način iznošenja misli književnoga lika u kojemu se pripovjedač nastoji poistovjetiti s likom i ispričati njegova razmišljanja.

To je Naputak za artističko-književnoga upravitelja zemaljskoga narodnoga kazališta, uredbe koju je 1863. pripremio Upravljajući odbor narodnoga kazališ ta zemaljskoga, a u svrhu postavljanja pravila za rad novoizabranoga artističkog i književnog ravnatelja kazališta Dimitrije Demetra, čovjeka koji je oblikovao cjelokupnu administrativnu i umjetničku fizionomiju kazališta [ 4 ] i koji je većinu od trideset i jednoga članka toga dokumenta sam i sastavio.

Mato Lovrak pripadao je onoj skupini književnika koji su socijalna načela držali bitnijim mjerilima vrijednosti književnoga djela nego estetska.

Može li se boljim zamisliti početak Tjedna dobre dječje knjige 2013. od izložbe koja donosi pravu knjižnu poslasticu? Čudnovate zgode šegrta Hlapića objavljene prvi put u Zagrebu 1913. godine Nakladom Hrvatskog pedagoško-književnoga zbora, ilustrirane rukom Naste Šenoa-Rojc, u obiteljskoj biblioteci Zoričić u Lovranu čekale su svoj trenutak slave dugih stotinu godina.

Krajem 70 - ih godina 20. stoljeća bio jedan je od utemeljitelja Književne sekcije KUD-a Petar Preradović u Đurđevcu te jedan od pokretača književnoga časopisa Podravska gruda.

Bajoslovni svijet " Kafke na žalu " pravi je izlog majstorija velikoga pripovjedača na vrhuncu književnoga nadahnuća.

A utorica navodi bitne kriterije koje valja imati na umu kad se raspravlja o znanstvenom nazivlju, od kojih izdvajamo najvažnije: i) prošireniji naziv ima prednost pred manje proširenim; ii) naziv koji je korisnicima prihvatljiviji ima prednost pred nazivom koji je manje prihvatljiv; iii) naziv mora biti usklađen s fonološkim, morfološkim, tvorbenim i sintaktičkim sustavom hrvatskoga književnoga jezika; iv) naziv ne smije unutar istog terminološkoga sustava imati više značenja; v) ako jedan naziv već ima određeno značenje, ne treba istom nazivu davati nova značenja; vi) naziv ima prednost ako odgovara pojmu kojem je pridružen i odražava svoje mjesto u pojmovnom sustavu, a o tome može odlučiti predmetni stručnjak.

Proces nastanka hrvatskoga (književnoga/standardnoga) jezika bio je i ostao u službi određene jezične, književne, pravne i nacionalne zajednice, one zajednice koja svoj jezik u javnosti i privatno uvijek prepoznaje, javno ga zapisuje i govori.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika objavljena je u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova.

Samo u skladnoj suradnji između autora književnih djela i upućenih ljudi koji, zahvaljujući finu i osjetljivu uhu sudjeluju u misteriju književnoga oblikovanja nastaje vrijedna književna kultura.

Konzor iste, 2007. godine objavljuje i drugi roman, " Neka vrsta ljubavi ", nastao paralelno s Poslije zabave i posvećen bliskim tematskim preokupacijama, ali prosedeom različit, skoro pa suptilno kontrapunktiran prvom: rečenica je tu zauzdanija, " pravilnija ", bliža stilističkim normama književnoga jezičnog standarda; s druge strane, pripovjedni je tok razmrvljeniji, konfuzniji, raspršen u eliptičnom nizanju međusobno gotovo nepovezanih epizoda.

U brojnim bilješkama, koje i jesu posebnost knjige, nalazimo slikovit prikaz ne samo književnoga života nego i sliku vremena, društveni kontekst, ali i reminiscencije na vlastitu mladost, zapise o č ežnji, o traganju za blizinom.

Iako filmskoj umjetnosti neki pripisuju alkemijsku sposobnost nadilaženja književnoga diskursa, pri čemu nema baš velike razlike između fraza o tisuću riječi i slici i rapsodičnih izljeva o tome kako trenutak Hitchcockova filma sadrži stranice i stranice najsažetijega književnog opisa, činjenica jest da filmski medij nosi u sebi konkretna ograničenja, i da upečatljivost karakterizacije likova na filmskome platnu ovisi ponajprije o tome kako filmski autori izlaze nakraj s tom unutarnjom ograničenošću izabranoga medija

Ovo što predstavlja main-stream moga književnoga rada, moderni roman, ostat će izvan društvenog main-streama, bojim se.