Lociranjem književne domovine ovih autora, na osnovu čega su nastale i geo-karte njihova stvaralaštva, autorica razbija književnopovijesni klišej Gor ' kij = kanonski socrealistički pisac, Bulgakov = buržoaski antisovjetski pisac.

U novoj knjizi Tihomila Maštrovića Neukrotivo svoji " objedinjeno je dvadeset i jedno poglavlje kroatističkih rasprava, a uvršteni književnopovijesni radovi obrađuju široki raspon tema.

Čitaju se odabrani pjesnički i prozni tekstovi hrvatskih latinista od 15. do 19. stoljeća, s ciljem stjecanja osnovnih znanja i vještina potrebnih za samostalno bavljenje hrvatskom latinističkom književnošću (usvajanje biobibliografskih podataka o najistaknutijim autora, uvid u književnopovijesni kontekst i žanrovski sustav hrvatske novolatinske književnosti; čitanje rukopisa, starih izdanja i kritičkih izdanja).

Tu pesimističnu tvrdnju pola stoljeća nakon Berića jednoglasno ponavljaju najautoritativniji sekundarni izvori: enciklopedijske i leksikonske natuknice o Bartučeviću, biografski i književnopovijesni priručnici.

Iz toga ranoga istraživačkoga razdoblja potrebno je ponajprije istaknuti dva autoričina rada, dva teksta koja nastavljaju i upotpunjuju njezinu disertaciju o glagoljskome Transitu sv. Jerolima, radove značajne i za književnopovijesni studij glagoljske književnosti hrvatskoga srednjovjekovlja.

Odmah bi se pokazalo da je medij poruka te da su današnji grafički dizajn i hrvatski književnopovijesni diskurs prve polovice 20. stoljeća dva vrlo različita svijeta.

No, iako nije riječ o književnoj povijesti, ovakavom tipu književnopovijesnog pregleda ipak su imanentni neki književnopovijesni postupci klasifikacije.

U kolegiju će biti iscrpno razmotrene poetičke značajke spomenutih opusa, njihov književnopovijesni kontekst, okolnosti i pretpostavke njihova nastanka, različiti utjecaji koji su ih oblikovali, hipoteze o njihovu međusobnom odnosu.

Analiziraju se različiti tipovi tekstova hrvatske književnosti toga doba i pismeno obrađuju jednostavniji književnopovijesni problemi na temelju sekundarne literature.

Međutim, ni Cihlarov roman Vuci, premda redovito spominjan, nije dobivao onu pažnju, vjerojatno zbog prožetosti romana osjećajem posebnog nacionalnog interesa, 4 koju je sam tekst zasluživao. 5 Tako ponovno otvaramo pitanje, i upravo nam je dosadašnji književnopovijesni pristup romanu Vuci jedan od najsnažnijih argumenata, onog drugog, izvanknjiževnog razloga izostavljanja velikog broja povijesnih romana iz nacionalnih književnih povijesti.

Nakon što je roman uključio na književnopovijesni pravac obilježen imenima Šenoe, Tomića i Kumičića i terminološki ga označio kao moderan psihološko-realistički povijesni roman, 8 Špoljar upozorava, premda ne najizravnije, i na analogičnost koja se može uspostaviti na relaciji vrijeme priče-autorovo realno, odnosno čitateljevo realno vrijeme: Iako je ovaj pisac evokator i dijagnostik jedne ranjave, otvorene i nezarasle retrospektive općih hrvatskih povijesnih zbivanja i u svojoj analizi lišen postilirskih iluzija, pa je u tom smislu ovo njegovo djelo negacija onog pristupa vremenu kakva nalazimo u Šenoinoj povijesnoj epopeji, zapravo je i logični nastavak i genijalna potvrda Šenoinih tendencija na području romansijersko-povijesne rekonstrukcije sudbinskih trenutaka hrvatske povijesti i naših ljudi u vječnom raskolu djelovanja i spoznaja. (...) Posljednje desetljeće Nehajevljeva života obilježeno je živom stvaralačkom aktivnošću na proučavanju narodnosne sudbine i problematike hrvatskog javnog života.

Zabilježeni su i publicistički tekstovi, književnopovijesni prikazi te dramski, novelistički i romaneskni pokušaji.

O tome su superiorno pisali pored spomenutih (Brozović, Pupačić, Ivanišin, Kaštelan) i stručnjaci akademici HAZU: Ivo Frangeš, Miroslav Šicel, Nikola Milićević, Krešimir Nemec, Zoran Kravar, Ante Stamać, Aleksandar Flaker, Stjepan Musulin, Mate Hraste, Zdenko Škreb, Stjepan Babić, Vlatko Pavletić, kao i drugi ozbiljni književnopovijesni znanstvenici: Vinko Antić, Dragomir Babić, Zlatko Vince i mnogi drugi.

Još jedna osobina njegova traduktološkog postupka na tragu je spomenute tradicije uporaba leksika iz jezi č ne riznice ranijih razdoblja hrvatske književnosti, kojim se u hrvatskome tekstu nastoji jasnije do č arati književnopovijesni kontekst izvornika.

Najlakše je, na primjer, nalijepiti etiketu " erotoman " i tako izbjeći težak rad kritike te prosudbe i smještanja u književnopovijesni kontekst.

Dragocjeni su i autoričini filološki prilozi (bibliografija parafraza psalama u hrvatskom ranonovovljekovlju), terminološka pojašnjenja (prijevodi i prepjevi psalama), zatim novi književnopovijesni podaci bitni za bibliografijske ispravke, izmjene, dopune i sl.

Matošev esej Iz Samobora, oblikovan velikim dijelom kao pejzažni putopis, u skladu s onom Lamartineovom: »Krajevi su ljudi, a ljudi su krajevi«, pokazat će artistički napisan esej, asocijativni zamah koji nehotično povezuje feljton, putopis, poeziju, a esej Hrvatska književnost, njezin put i obilježje njegova suvremenika i protivnika Milana Marjanovića, koji je, unatoč modernističkim strujanjima, radije ostao u ozračju pozitivizma, pokazat će esej kao disciplinirani književnopovijesni ogled.

Temeljitu književnokritičku interpretaciju i konačan književnopovijesni sud Begovićevo djelo čeka sve do naših dana: tek prije koju godinu počeli su izlaziti prvi svesci potpunoga kritičkoga izdanja Sabranih djela Milana Begovića.

Kritičari su Andrića nazvali poliglotom i eruditom čiji je književnopovijesni i esejistički rad nadmašio beletristički.

A već na razini prvoga para (linearno-slikovito) dodao je književnopovijesni tumač, antiteza bi se trebala drugačije konkretizirati (u doslovno-metaforičko, denotativno-konotativno i konkretno-apstraktno).

Korisni su bili i književnopovijesni pregledi usredotočeni na zasebne tematske komplekse ili zasebna razdoblja slavonske književnosti, kao što je Andrićev književnopovijesni prikaz ratničke književnosti u Slavoniji (1902) ili vrijedna Vodnikova studija slavonske osamnaestostoljetne književnosti (1907).

Prvog dana skupa skupa bit će predstavljen zbornik Putovima kanonizacije; zbornik radova o Marinu Držiću (1508. - 2008.) u kojemu su na 900 stranica prikupljeni odabrani književnopovijesni i teatrološki radovi hrvatskih držićologa od 16. stoljeća do naših dana.

Odoljelo je to djelo i nije bilo, osim tu i tamo po kojega zakašnjela herostrata (vidi: Radovan Ivšić na Krležinim danima osječkim i njegova nacionalna jadikovka zbog Krleže kao zle sudbine, zatim književnopovijesni zakašnjeli retuši koji su, kamo sreće, mogli biti napisani i za Krležina života pa da se barem Krleža poduči kako se treba, a kako ne treba pisati da li drama, da li roman... možemo nabrojiti još neke analitičke zanimljivosti, ako je to medijska roba koja se traži), dakle, osim takve postojanosti analize našlo se i ponešto grlatih narcisoida koji su se pljuckanjem nadmetali tko će dalje hraknuti, i prepljuvati sveske njegovih knjiga, odnosno njegova životnoga djela, odnosno njegova života.

Od 1968. godine, kada je Kaj - kao časopis za kulturu i prosvjetu entuzijastički - pokrenuo književnik i filmski scenarist Stjepan Draganić (od čije smrti bilježimo 25 godina) u tom su periodiku surađivali mnogobrojni ugledni hrvatski književnopovijesni analitičari i bibliografi.

Književnopovijesni radovi mogu se nabrojiti na prste jedne ruke, na katedrama hrvatske književnosti o tome se do sredine devedesetih nije ništa moglo doznati (nadam se da je sada bolje), a književnopovijesne sinteze sve do Jelčićeve Povijesti redovito preskaču to razdoblje.

No autorica razbija već utvrđen književnopovijesni klišej Gor ' kij = kanonski socrealistički pisac, Bulgakov = antisovjetski pisac.

Kraljevi ć), biografski i književnopovijesni prikazi Kanižli ć eva života i djela (A.

književno-umjetnički rad prijevode na hrvatski jezik djela koja predstavljaju opća kulturna dostignuća književnopovijesni rad na pripremi sabranih, odabranih i kritičkih izdanja djela hrvatskih autora

Jedan od najvažnijih hrvatskih priručnika za proučavanje grčke književnosti predstavlja književnopovijesni i interpretativni pogled u homersko, lirsko, tragičko i komediografsko književno stvaralaštvo starih Grka.

Švelec) lucidno pronašli taj kulturnopovijesni, zemljopisni, književnopovijesni i teatrološki pojam kojemu će, niti ne sluteći dalekosežnost vlastitih namisli, posvetiti jedan svakogodišnji skup, a grad Hvar učiniti ponovnim susretištem književne povijesti, teatrologije i scenske prakse, što je on u svoje najslavnije doba, u rasponu od Lucića do Benetovića, odista i bio.