I dok tako putuje, ili se sprema k jugu, u neku slutnju, u otajstvo, u svjetlokrug obiteljstva, dok čeka da mu se razbistri zadan prizor, motri: golub, probivši mu krišku kruha, kao daje zasnovao krug do kore, svinut drevni prsten, utamničen, namiče nehotice ogrliću od kruha, i s ryjom, prestrašen uzlijeće: u modrinu, u zvonik katedrale, baš u času kad se glasi podne, a on dovršava o, vaj ljetni prizor, znajući komu će namijeniti čudesan let goluba: u zvuk, u zvon, u podne, u svoju samoću, u molitvu, dok su svi na moru; u jedan te isti otajstveni krug, zvuk, san i dovršetak dok ga ona dočekuje i pita u kojije zvonik uzletio s prstenom; s tom zavjetnom ogrlicom od kruha.