Red klasike, red nečega što je osuvremenjivanje klasike, red nečega što nije klasika a nije ni suvremeni tekst, pa red suvremenog teksta, posoljeno, začinjeno, umašćeno novim čitanjima starih meštara duhovna je jestvina koja se prilježno pribilježila u programima, ali samo da ne bude kao riba na suhom u p apiru, koprca se, sugestivno, asocijativno, dakako transparentno, zazivlje sjaj i tamnine vremena nam oskudnog i kontejnerskog, i sve je to podastrijeto na stol licima od sudbe, od odluke koja će iza zatvorenih vrata, javno, bez pritisaka, bez veza i žn j ira, časno u kupkama moralnih razrječja blagosloviti, te će se naslov do naslova uskoro naći uprizoren, plakatiran, uknjižen, kritički osvrnut, poslikan, arhiviran u kolektivno pamćenje od jednokratne uporabe, sve do otužnog dana kad će se ponoviti karmin e, nagrade za najbolje ovo i najbolje ono, pa će se nazdravljati, čestitati i malo tko će meni u prilog reći piši kući propalo.