Onako, malo psihologijski gledano, bez preferenci na jednu il drugu stranu: dragi partizani, vi ste zauvijek izgubili.Drage ustaše, vi ste se izgubili jer nemate još Hrvatsku.ova kiflica koja je ostala poslije Juge je premala, je li tako, nitko nije zadovoljan.A i ta kiflica kao da nije naša.E sad vi pomalo pripremate nezadovoljna hrvatski narod da shvati da triba imat cijeli kruh, a ne kiflicu.pa pomalo ih češkate na neki rat, recimo za 70 godina za pravu hrvatsku i slobodu.ovo pacifisti sve vide, ljudski se boje, ali vi vidite da im fali srca.dakle, u rat ili ne u rat? postoje ljudi kojima je država vrlo " sveta " stvar, sve bi dali za tu kolektivnu melasu za tjeranje pravde i istine, a odgovor je samo jedan: i tada će biti njome nezadovoljni.Dakle, neću viknut: u rat samo zato jer ću ispast huškač, poslat ću na drinu nečijega sina ili unuka, a vode imam i preko grla.ali neću viknut ni: šutite, jer ima tu puno bolne istine.a te silne političke strasti koje haraju, naš su recidiv, ne može se to jednostavno preokrenut u nešto bitno, u rad, u stvaranje, u pravu ljudsku sudbinu, još dugo.