Jajce je još uvijek tamo gdje je bilo, a država?... nje već odavno nema. pa šta, ionako je bilo jasno, što u jajcu nastane kad-tad mora otići u kurac. moja sjećanja na taj datum baš i nemaju previše veze s nekim zasjedanjem avnoja, ozbiljnim licima drugova delegata na fotografiji u knjizi iz povjesti, narodnooslobodilačkom borbom protiv mrskih okupatora, referatima na satu povjesti. nezaustavljivo bljede slike školskih priredbi, plavih titovki i crvenih marama, uže i šire rodbine u prvim redovima dvorane, vatrogasaca u svečanim odorama, ratnih filmova na teveu i " druže tito mi ti se kunemo... ". za koju će godinu te slike prošlosti završiti u nekoj zabačenoj tamnoj sobi mojih sjećanja i teško da će se dogoditi išta toliko bitno da u nju ponovo uđem i iznesem ih na svjetlo dana. ali neka sjećanja vezana uz te dane uvijek će biti tu. tog datuma kada su se neradni dani spajali s vikendima moji su djeda i baka okupljali svu raspoloživu rodbinu da najveći praznik naroda i narodnosti proslave u duhu slogana " radno i svečano ", naime, dan republike bio je rezerviran za svinjokolju. od ranog jutra pa do kasnih večernjih sati imanje mojih predaka pretvaralo u stratište tih dobročudnih četeronožaca. buđenje prije svitanja, slojevi odjeće u zaštiti od zime, grijanje na vatri uz kotlove iz kojih su se dizali stupovi vodene pare, užurbano muvanje gomile muškaraca i žena koji su stalno nešto vikali i tražili, rakija prepečenica i vreli čaj s rumom, doručak od sveže pečene đigerice s bijelim lukom, i mirisi otopljenih čvaraka i masnoće koji su se uvlačili u odjeću i kosu i ostajali u nozdrvama još nekoliko narednih dana. kasno te večeri svečano se proslavljao praznik uz juhu, pečeno meso, sarmu i friško pečene kobasice. moji su preci otišli u kraljevstvo nebesko i ponjeli sobom taj najveći praznik naroda i narodnosti i taj najvažniji događaj toga datuma svinjokolju. poslijednji put sudjelovao sam u eutanaziji svinčeta prije tri godine, kada je iz Merike svrnio stric Braca sa sinom i familiom (snaha i klinci bili su nešto žučkasti i imali malo kose oči, ali Merika je to, ehej). njima u čast upriličena je pokazna vježba kolinja koju je rođak Stiv (izvorno Stjepan) ovjekovječio svojom kamerom i kopije krvoprolića ljubazno podjelio rodbini u znak ljubavi i dugog sjećanja. ne moram niti napominjati da se na prezentaciji okupila sva rodbina koja je mogla hodati i da je pola svinje završilo u stomacima uzvanika. jučer u ranu zoru stiglo je društvo potovareno u klupski kombi na jutarnju kavicu prije grupnog odlaska u vikendicu na Planinu (kakve li ironije zvati nešto Planinom u ovoj ravnici gdje je i konjski izmet brdo). odmah je počela zezancija kako je druženje u vikendici u sječanje na nadolazeći praznik. nije mi trebalo puno, kad je već takva gomila napunila dvrište, da zvučnike kućnog kina postavim na otvorena vrata terase što gleda u dvorište i pustim onu kazetu s kojeg se unezvjereno svinče deralo iz sveg glasa nebi li izbjeglo nož. moj je stari u nevjerici, u papučama i pidžami, izjurio iz kuće. - što to radiš? jesi normalan, probudit ćeš susjede - koljem, stari nek čuju, mater im zavidnu da pustim još jednom, nek misle da koljemo dva - nisi normalan tako mi boga a, valjda nisam