Mislila je na svoje djetinjstvo... uvijek iste fotografije iskrivljenih usta u plaču... uvijek osamljenost, uvijek grč... pitala se samo jeli kriva za sve ono što je proživljavala ili je jednostavno tako moralo bit ' ". Nije se htjela pomiriti s tim da netko upravlja njezinim životom i mislila je kako smo svi kompozitori vlastitih stanja, kako ne smije biti nikakvog podcjenjivanja.. jednom je razmišljala o sudbini koju nosimo u sebi... o tome kako postoje dulji i kraći putevi kako doći do nje.. možemo skrenuti, posustati, ali se ponovo vratiti... isto tako možemo pasti, ali se dići možda jači, možda sigurniji u ono što želimo... Ljudski je griješiti, ali tek onda kada spoznamo pravu istinu grijeha, tek kada se naučimo u grijehu... a znala je da puno toga mora još naučiti, puno puta pasti i dići se, biti ostavljena, biti pronađena, pronaći... ta, tek je na pragu.. a gdje su vrata koja treba otvoriti? Gdje je umjetnost koju treba stvoriti? unatoč tome što su govorili da je možda prerano odrasla, znala se igrati poput malog djeteta... znala je naći zajednički jezik s djecom,,, djecu je obožavala.. htjela se brinuti za svu djecu i ne dati im da osjete ikakvu gorčinu, baš kako je to bila pročitala jednom u knjizi koja joj je slučajno došla u ruke... htjela je da zauvijek ostanu djeca.... možda upravo zato što je sama morala preći preko svoga djetinjstva i, naizgled, odreći se dječjeg da bi naučila... nedostajala joj je bezbrižnost igre, briga za lutke i mogućnost izražavanja, nesputanosti...