Suprotivno tomu, uredjenje koncesioniranja u Republici Hrvatskoj ne bi, ne uzimajući, zasada, u obzir, značenje javno-privatnoga ortaštva u takvim suvislostima (isp. infra), gubilo na svojoj osebujnosti i distinktnosti, i to jednostavno s razloga, što se, prvo, koncesioniranje vezuje uz pravo gospodarskoga iskorištavanja prirodnih bogatstava te drugih dobara za koja je s zakonom odredjeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, kao i s pravom obavljanja djelatnostî od interesa za Republiku Hrvatsku te za izgradnju i podizanje gradjevinâ i postrojenjâ potrebitih za obavljanje takvih djelatnostî; kao drugo, za podjeljivanje narečenoga prava koncesionar je dužan plaćati nadoknadu, i to s naslova upravnoga akta o podjeljivanju koncesije, na podlozi kojega se sklapa zaseban ugovor o koncesioniranju; kao treće, ističe se ne sâmo koncesioniranje dobara ili djelatnostî od interesa za Republiku Hrvatsku, već i to da koncesionar osigurava prihode iz obavljanja takvih djelatnostî ili iskorištavanja takvih dobara, dakle iz ugovornih ili sličnih davanjâ svojih su-ugovornikâ kao korisnikâ [ 11 ].