Često nadahnut romantičarskom tematikom i književnim djelima (Dostojevski, Beckett, Kafka), Didier Théron provodi istraživanje jezika tijela pozivajući se na kontroliralo pulsiranje, grubi pročišćeni pokret i grafičku kompoziciju, otkrivajući ples kao potpunu riječ prožetu absurdnošću i burleskom