Star sam ja dovoljno da sada kopam po datumima.

I eto, od tada ja čupam, ponekad i kopam, ponekad i zaronim, al onda opet isplivam...

nažalost u pravu sam. provjeravao sam sa prije jedno 6 mjeseci, nemoj me sad tražiti da kopam po pravilnicima.

- Kad nisam na Sveučilištu ili na nekom arheološkom nalazištu, opet najradije - kopam, kopanje mi je ušlo u krv.

Kakvi crni golubovi?: eek: Cuvaj forum... evo neprijatelj prelazi rijeku... samo tako... 1. Mai: rolleyes: niko nista ne radi osim mene... ja kopam kanale ovako u praskozorje... jucer trazio lijek protiv krmece gripe... mozete misliti... povucen iz ljekarni i otisao za domove zdravlja... a mogao bih se zakleti kako je ministar zdravstva rekao kako ga ima dovoljno... uh k vragu... jucer sotoni69 bijase rockas... nema pjegave... da nije uhvatila zeca nema lb... udavila se u bazenu.. nema lane... mozda strajka nema nikole... cek cek pa to znamo gloria: diz se bona.. petak je... pitu pravi.. odoh smiriti dzezvu

Poludim kopam po internetu (fala bogu znam se snać pa iskopam i broj cipele od bratićeve punice strica) nađem broj mobitela od lika.

Svaka ima svoju vrijednost i često kopam po njima.To mi je jako draga literatura.

Dobro, nije da ga baš kopam, ali samo zato jer nismo za dodatne, pomoćne sprave, kao i dodatne ljude u našem krevetu.

Ja međutim nemam vremena da kopam po dokumentaciji kao vi, jer me za to nitko ne plaća, pa ne ću biti tako dugačak, ali ću iznijeti najvažnije ocjene koje će vas raskrinkati kao najobičnijeg plaćenika, a ne kao osobu kojoj treba pokloniti građansko povjerenje.

Ljubavi pogotovo, tu motivaciju ne bih pronašao ni da kopam sve do jezgre Zemlje; prije bi na drugu stranu probio nego nešto obećavajuće uočio.

This entry is part 1 of 7 in the series Kako je Braco krenuo u rat Kopam na sve strane da nađem nešto napisano iz Domovinskog rata, (mislim ođe u našemu kraju) ma njesam se puno umorio od prepisivanja

On ima jedan fakultet koji je završil i bavi se samo politikom, a ja sam završil četiri fakulteta, kopam, orem, sejam i bavim se politikom.

A kako mi moja poodmakla dob ne dopušta da na dinamičan način reagiram na te stvari (iako bih, kada bi neki Grci uzeli kalašnjikove, stao odmah uz njih), ne vidim drugog rješenja osim da si dostojanstveno oduzmem život, jer ne želim sebe gledati kako kopam po kontejnerima smeća da bi preživio.

Kopam po sjećanju i ne sjećam se da sam ikada ovdje na sjeveru, u ovo doba, bila tako okružena cvijećem.

U tom trenu poèela sam panièno kopati po kamenju pa me Pero upitao što to radim, a ja sam mu uzvratila: Kopam svoj privatni rov da se sakrijem.

Svake godine mazohistički kopam tražeći nove snimke, još neotkrivene materijale.

Nakon čaše, dvije, sve zvuči lošije Po glavi vrte mi se sheme da si skratim sve probleme Dosta mi je, ne trpim te, nemogu kontrolirat se Pričo mi je tata, o nekom ganu iz rata Kopam ladice, tražim gdje skriven je Bez spletaka, samo sa par metaka

Grebem, kopam, tražim, posrćem pa se pridižem, oklativši koljena.

Dižu frku-strku, ja očajnički šaljem poruke mobitelom i kopam vezu da me neki drugi doktor dođe spasiti, sva sam jadna i u panici...

Pas pita prvog: " A zašto si ti ovdje? ", a on će na to: " Ja sam kopač ", stalno tražim kosti i kopam rupe ispod stola, u tapetu, ali jučer sam iskopao rupu na novi kauč, izgleda da ću i ja dobiti " Prozac ".

Tkanine je teško naći kod nas, pa kopam po dućanima u Zagrebu i okolici, ponekad kupujem i preko interneta.

Ja sam sanjač lucidnih snova, ne kopam kanale.

Sad malo kopam po netu pokušavajući naći reprodukciju (nema je??), ispada da se i gospodinu Chagallu " Čarobna frula " jako svidjela pa ju je nacrtao u više verzija.

Blog ti je krasan, uz Da mi je nesto slatko jedan od najboljih, a dosta kopam po gastro blogovima.

evo me opet.. opet kopam: - (jesu recimo Queens Hotel, Charlies Hotel i Royal Guest House u 1. zoni i bliže onom mom u Kensingtonu? ovi imaju mjesta i dobre su cijene... tnx

Eto ja se ne guram da donosim sudske presude ili, ne pišem javno bilježničke isprave, ne vodim banku a ni ne kopam kanale, jer to sve neznam.

ima li čovjek dušu? naravno, kako bi bez nje. priznajem sretao sam neke što su se trudili da je dobro prikriju, ali... a gdje li se, dovraga, nalazi taj organ kad ga do sada nisam uspio naći niti u jednom anatomskom atlasu svijeta. a tražio sam, od onih staroegipatskih do najsuvremenijih internetskih. tek nešto malo srednjovjekovnih naznaka o njenom postojanja uvjerava me da je tu negdje, u dubini nakupine jednostavnih stanica što su, na nagovor prevaranta Gena, odlučili sklepati ovaj organizam što ga nosim (bez da su za njega tražili moju ikakvu privolu). i koju bi to onda svrhu trebao imati jedan takav nevidljivi organ u ovom mom mehanizmu u kojem svaki njegov djelić ima svoju strogo definiranu ulogu. jedino što mi pada na pamet jest skladište. ali ne ono skladište u koje se slaže gotova roba spremna za lifrovanje po trgovinama. takvo više prilići mozgu. nakupina informacija kao nekakav repromterijal u mozgu prođe kroz završnu obradu i onda se uskladišti sve dok se ne plasira dalje kao dobro uklopljen stav. ne, nije to ni ono skladište otpadnog materijala koje nikom ne treba i gomila se dok ne dođe neko povoljno vrijeme da ga se isprazni na deponiju nepotrebnih stvari. nije moja duša takvo skladište. to je skladište naizgled nepotrebno potrebnih stvari, ona drvena polica u kutu podruma, ona kartonska kutija u garaži što se rijetko otvara, ono krilo ormara koja se nikad ne preslagiva, onaj tamni kutak sobe u kojem se ne briše prašina, djelić tavana iza zavjese od paučine, velika drvena škrinja u kojoj su bez reda i smisla pobacani misli, osjećaji i sjećanja. sve što za života skupih, i onog dobrog i onog lošeg, a što, iz bilo kog razloga, ne htjedoh ili nemogah pokazati ili izreći, sve što sam trebao, a nisam uradio, sve što sam htio, a nisam znao ili smio, bacih u tu kartonsku kutiju, tu nepreslagivanu policu, tu drvenu škrinju ojačanu ukrasima od kovanog željeza i zabravljenu velikim metalnim klučem i ostavih da samuje zaboravljeno. i prisiljavam se, svaki put kad iznova u tu škrinju ubacujem neke nedosanjane snove, neke neizrečene istine što bole više od laži, neke događaje što prijete da postanu uspomene, da ne pogledam, da ne prevrćem, da ne kopam po tim beskorisno korisnim sitnicama jer znam u kakvoj se posudi otrov čuva. i okrećem pogled, kad uz škripu zahrđalih šarki podižem taj poklopac od stoljetne hrastovine, jer znam kako blješte odbaćene misli, znam kako sladunjavom pjesmom, kao sirene odiseja, mame neizgovorene rijeći ' volim te ', jer znam kako tužno zapomaže, kao ostavljeni ranjenik na bojištu, jedna lipanjska noć. i pokušavam, s vremena na vrijeme, izprazniti djelić te pretrpane škrinje izvlačeći, nasumice, iz te gomile, neke stvarčice i ostavljati ih, kao igračku u izlogu, na jednoj stranici bloga, potajno se nadajući da će se nekom dovoljno dopasti da je uzme sebi, da završi u nečijoj pretrpanoj škrinji. u jednom takvom otvranju tog skladišta velikih sitnica, negdje s kraja prošle godine, neoprezno sam, iz tog zatočeništva, pustio neka prastara sjećanja. pokazalo se da nisu zaboravila svoga tamničara i osveta je bila... baš onakva kako se mogu osvetiti neka sjećanja. i što sam mogao? boriti se protiv njih? nisam navikao boriti se sam protiv sebe, ne znam kojim se to oružijem suprostaviti sebi... možda je kukavički, ali pobjegao sam bez riječi, s par nabrzinu skupljenih stvari i djelićem plavokose Stvarnosti, ostavljajući da neki šinteri po zadatku i iz zadovoljstva pohvataju odbjegle krvoloke...

Npr. ovih dana malo intenzivnije " kopam " po društvu ne bih li uspjela organizirati barem ogranak Pula.

Jutros nešto kopam po kompu i iskompam ovu fotku.

Upravo sam si skinuo gtweakUI (malo je beskoristan, ali eto, možda će nekom pomoći), Lifereu (za RSS) i sad kopam po ostatku.