Pa koračam ja svijetom sigurno i samo uz pomoć desne ruke.

Koračam na tvoj način, osjećam se kao da sam na modnoj pisti, moji pokreti su tvoji, skinuo sam ih u dlaku.

Bog se pobrinuo da taj put ne prevaljujem sam, nego da koračam zajedno s drugima.

Ipak je najgore kada nešto planiraš pa se razočaraš, ovako samo optimistično koračam naprijed.

Kada ti se u sutonu pričini da netko drugi stoji na obali Mnemozine... vjeruj mi... to ja sretna koračam uspomenama... vjeruj mi... to sam ja...

Koračam, ponedjeljak je, navečer, ne mislim da sam trebala biti negdje drugdje, netko drugi.

Koračam nevoljko, ne želim srušiti iluziju, ne želim rastjerati pahuljaste snove.

Daj mi da uvijek koračam putem razumijevanja i ljubavi i daj mi mudrosti da pomognem onima koji me trebaju...

Koračam tišinom nebeske rijeke, uzdižem se Jakobovim ljestvama i tražim vrelo tvog vječnog snivanja i budim usnulo sunce da odvojim dan i noć, da bude svitanje, da plavičasti san potraje, da ljubavni zagrljaj ne prestane.

Crveno je boja mojih usana kad te ljubim izvlačim sav umor i bol iz tvoga vrata, crveno je boja vjeđa, teških, spuštenih dok mislim o tebi crven je pakao kojim koračam Prolazeći uz izloge Prepune stvari koje nikad neću imati Rasprodaja je završila, a ona ne mari za reklamacije. uzaludno čekam stišćući snop šuštavih novčanica.

Ja koračam i nehotice u dno, zamračenost i tjeskobe: od Tomislava Zrinskome, od Zrinskoga Starčeviću: od kralja Hrvata banu Hrvatu, od bana Hrvata zastupniku Hrvatu - ili još dublje, mračnije i tjesnije: od kralja Hrvata kralju tuđincu, od bana Hrvata banu tuđincu, dok se najedamput ne nađem od Smičiklasa kod oca, od prošlosti u sadašnjosti: na zastupnike Hrvate, kojih je broj sve manji i od kraljevske svoje poze padam u onu opozicije, potlačenosti i roblja

I tako rano jutros koračam uz taj brežuljak, još uvijek guram uz njega ovaj sizifov kamen, slušam proljetno buđenje prirode, ptičice koje cvrkuću i biljke koje bujaju zelenilom, more je mirno kao ulje i u njemu se kao u ogledalu odražava zaljev našeg malog mista, ususret mi ide starčić sa štapom i nešto razmišlja, zadubljen u ono što ga okružuje, u zraku miris bilja, zuje pčele... budna sam, svjesna sam punoće trenutka, i kao takva sam zahvalna.

Kakvo pitanje, mislim dok koračam uz nju prema pekari blagom, jedva primjetnom uzbrdicom.

Na bezbroj načina preokrenuli su moje mane u sjajne prednosti i omogućili mi da koračam smireno i sretno pod sjenkom mog nedostatka.

Taman sam se fino u svom selu iskrcala sa busa i polako koračam prema doma.

Ovo je predivno - (stojim ispred trogirske katedrale gledajući savršen sklop pročelja i velebnog zvonika, malo prestisnute u neproporcionalno malom trgu koji je okvir za cijeli kompleks okolnih zgrada u prevladavajućem gotičkom stilu... usta su otvorena, brada se opustila, gledam gore, skoro u transu... omajgad, OMAJGAD ovo je predivno (onda žustro koračam da zauzmen drugi kut gledanja... i tako iz više kuteva... pa obilato pofotkam... cijelo vrijeme odmahujući glavom u nevjerici... da je ovakva ljepota za mene bila neotkrivena... jebeš knjiški doživljaj)

Al ' nema veze, Sve je Med i Mlijeko Savijest mi je čista i Niko me ne gleda poprijeko Sve Životne Prepreke do sad sam Preskakao smjelo i što bi Srce htjelo Branio mu nisam, i sam volim Slobodu Pokušavo nisam otkriti " toplu Vodu " Već u Gomili Mase Koračam, držim se Zlatne Sredine Malo zakočim kad se domognem Krivine I ne gubim Cilj iz Vida, da naglasim Ka njemu me Put vodi Inspiraciju nalazim u Prirodi U Univerzumu, Sadnice Ljubavi gajim Sve mi je otvoreno k ' o na Dlanu Ni pred kim ništa ne tajim

Koračam koridorima razgranatog vremena, zaustavljam se u labirintu ogledala.

Sa zaboravljenom razglednicom u ruci, koračam osunčanom ulicom, sam, sa prazninom u sebi.

Ljubav je nesigurni teren kojim oprezno koračam i koji ne poznajem dovoljno i na kojem sam imao nekoliko gorkih iskustva.

Zašto teško koračam, zašto sam toliko izgubila volju.

Kao u transu koračam prema rubu

Sad nam se počel palit sam od sebe. " Ostali, vlasnici automobila koji ne pište me čudno gledaju, ja koračam stazu srama prema izvjesnom poludjelom autu, panično stiščući po ključu da se alarm zgasi.

teče mirno rijeka pored mene i koračam uz nju njenim tokom.

Znoj mi se cijedi sa čela, grlo poskakuje u grudima (da, da, što se smijete, dobro sam rekla) dok lagano, kao kakav mučenik, koračam prema vratima.

Pokaži mi put, put svjetlosti i daj mi nekog da ne koračam sama.

Dok koračam prema kapiji vidim starog kako nervozno puši.

Sasvim zanesen, pogleda prikovanog za nju, dok mi ona osmjehujući se dobrodošlicom uzvraća pogled, koračam prema njoj, hvatam je za ruke, a ona, toliko tražena, toliko željena, pada mi u naručje i ja je ljubim, ljubim i sreća pjeva u meni, kad osjetim kako mi uzvraća vrućim i vlažnim poljupcima.

Grlim lahor sa tvojih usana, upijam osmijehe sa zrnca pjeska i koračam ka delti na kojoj me čeka pjenušava kupka radosti iznjedrena iz vulkana sa dna Mediterana i priče o velikoj rijeci na kojoj je boginja rodila vrijeme.

Danas i dalje koračam svojim putem, krajolici se izmjenjuju, vrijeme se izmjenjuje, no ja u svemu uglavnom percipiram ljepotu, bez obzira što se i kako dešava.