« Aksiološko je opravdano Vrgino preferiranje kiparskih ciklusa riba, čamaca/korablji i varijacija na temu alata, jer je u tim lapidarnim i maksimalno ogoljelim ostvarenjima (čak na rubu s minimalističkim, pa i konceptualističkim izazovima) našao najspecifičnije manifestacije Glavnikova dara i rada, najodređenije rezultate po kojima zaslužuje, ne samo izdvojeno mjesto u regionalnom okviru (čak s opravdanim pretenzijama da predstavlja duh podneblja, znamen sredine, genius loci) nego i mnogo upadljiviju poziciju u pregledima suvremenoga hrvatskog kiparstva.