Oko 1471. godine buni se i staje na stranu Kraljevine Ugarske, koja ga uspijeva spasiti od osmanske odmazde, međutim Bosna za kaznu biva izravno pripojena Osmanlijama.

Nakon sporazuma s Mađarima, osjećajući da je njegov položaj ponovno osnažen, kralj Franji Josip I. je u trenutku odluke o krunjenju za suverena Kraljevine Ugarske proglasio opću amnestiju, te je Kvaternik iskoristio priliku da se vrati u domovinu kako bi nastavio političku borbu zajedno sa svojim prijateljima iz Stranke prava.

U prvom redu naslov ovog dokumenta je ' Carmen Miserabile super Destructione Regni Hungariae per Tartaros ', ili u prijevodu " Zalosna pjesma o razaranju Kraljevine Ugarske od (strane) Tatara.

ÂťMi, (...) baruni, velikaši i plemići Kraljevina Hrvatske i Slavonije priznajemo i glasom ovoga dajemo na znanje svima da pošto su ovih nedavno minulih dana sve one borbe, razmirice, nesporazumi i neprijateljstva ⠀ koja su se odavna porodila među prejasnim i preuzvišenim vladarima i gospodom, carem Fridrikom i Maksimilijanom rimskim kraljem itd. s jedne strane, a prejasnim pokojnim Matijom kraljem ugarskim, češkim, dalmatinskim, hrvatskim itd., gospodarom našim premilostivim, kao i ovim slavnim Ugarskim Kraljevstvom s druge strane, te su do ovih vremena potrajala, na temelju stanovitih ugovora, koje su njihova veličanstva po svojim poslanicima pod stanovitim uvjetima sklopila ⠀ utaložena i posve ugasla; a da bude među istim trima veličanstvima i njihovim kraljevinama, gospoštijama, vladama i podanicima vječiti mir i savez utanačen, utvrđeno i zaključeno bi u Požunu u ponedjeljak nakon blagdana sv. Leonarda Ispovjednika, godine Gospodnje minule 1491, među ostalim ovo: Ako bi se dogodilo da spomenuti prejasni gospodin Vladislav, kralj i gospodar naš milostivi, umre bez zakonitih sinova ili ako takve ostavi, a oni umru bez potomaka, u takvom slučaju obvezani su izabrati i priznati gospoda crkveni dostojanstvenici, baruni, grofovi, velikaši, plemići, gradovi i ostali stanovnici ove Kraljevine Ugarske, čitavo ovo kraljevstvo i ostale kraljevine i pokrajine k ovomu spadajuće, za svoga zakonitog i nesumnjivog kralja i gospodara spomenutoga prejasnog gospodina Maksimilijana, kralja rimskoga i ugarskoga, dalmatinskoga, hrvatskoga itd., ili ako ovaj ne bi živio, jednoga od njegovih sinova, ili ako ovi ne bi živjeli, onda jednoga od njegovih zakonitih muških potomaka po izravnoj lozi.

I tako smo mi radi toga što se zna da rečene Kraljevine Hrvatska i Slavonija, i mi svi kao i ostali također stanovnici ovih kraljevina pripadamo i spadamo od starine pod krunu Kraljevine Ugarske i k istoj Kraljevini Ugarskoj, i da se pod istom krunom i kraljevstvom nalazimo ⠀ poput gospode crkvenih dostojanstvenika, baruna, grofova, velikaša i plemića iste Kraljevine Ugarske, na ovom sastanku u Budimu javno i svečano prihvatili i prihvaćamo ugovor takva utanačena mira i sloge, te smo u nazočnosti poglavite i velemožne gospode Eitela Fridrika, grofa od Zollerna i kapetana na Hohenbergu itd., Henrika Prueschinkha, slobodnoga gospodina i baruna na Stettenbergu, Bernharda od Scherffenberga i Ivana Fuchsmagena, doktora itd. rečenomu prejasnomu gospodinu rimskomu kralju svaki posebice pruženom rukom i javno prisegnuli i obećali, prisežemo i obećajemo da ćemo taj ugovor u svima točkama obdržavati, te u spomenutom već slučaju prejasnoga gospodina kralja Maksimilijana, ili ako on ne bi živio, jednoga od njegovih sinova ili unuka i zakonitih mu po izravnoj lozi potomaka, po načinu, glasu i sadržaju spomenutim u sklopljenom glede toga ugovoru, zajedno s rečenom gospodom, crkvenim dostojanstvenicima, grofovima i plemićima Kraljevine Ugarske izabrati i primiti za svoga gospodara i kralja.

Svi dosadašnji državnopravni odnošaji i veze izmedju Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane razrješavaju se.

Krajem 1918., osamostaljenjem Slovačke od Kraljevine Ugarske (21. studenoga - 21. prosinca 1918.), grad je podijeljen na dva dijela koje dijeli rijeka Dunav.

Nakon sporazuma s Mađarima 1866., osjećajući da je njegov položaj ponovno osnažen, kralj Franji Josip I. je u trenutku odluke o krunjenju za suverena Kraljevine Ugarske proglasio opću amnestiju, te je Kvaternik iskoristio priliku da se vrati u domovinu kako bi nastavio političku borbu zajedno sa svojim prijateljima iz Stranke prava.

Hrvatski sabor u kojem su većinu imali mađaroni prihvatio je Hrvatsko-ugarsku nagodbu, kojim je uređen položaj Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske unutar ugarskog dijela Austro-ugarske Monarhije i ustroj središnje vlasti u Hrvatskoj temeljem kojega su Ugarski i Hrvatski sabor donijeli odgovarajuće zakone.

Gradivo (prijepisi) nastali tijekom restitucije arhivskog gradiva iz Mađarske 1851. Gradivo je od Josipa Kovačića, arhivara Kraljevine Ugarske, preuzeo hrvatski poslanik Juraj Kontić.

Uvaživši potanko i promotrivši pomnjivo pravo, kojima je isti naš prejasni kralj s rečenom svojom suprugom, prejasnom gospođom kraljicom, potpuno i dovoljno potkrijepljen da dobije ugarsku kraljevinu nasljednim pravom, osobito pak krepošću više nepobitnih ugovora, koje smo mi temeljito razgledali, pročitali i proučili, i najposlije krepošću izbora dne 16. prosinca prošle godine po zakonima kraljevine ugarske u saboru staleža i redova iste kraljevine, a u gradu Požunu, valjano i zakonito obavljenog i proglašenog, pa uzevši na um također tolike milosti, potpomoći blagodati kojima, između tolikih kršćanskih vladara, samo njegovo posvećeno kraljevsko veličanstvo nas i kraljevinu Hrvatsku evo već više godina milostivo darivaše i od bijesnih Turaka branijaše da nas njihovo bjesnilo ne prisili odmetnuti se od vjere pravovjerne i države kršćanstva, te kako je isto kraljevsko veličanstvo druga nebrojena dobročinstva nama podijelilo i osobitom svojom darežljivošću oko svih naših prava nastojalo; zato pristajemo smjerno i sa štovanjem na pravedno i pošteno zahtijevanje gospode poslanika, te danas prije ručka i dok još bijasmo na tašte, bivši u našem saboru, svi i pojedini u dobri čas jednodušno i jednoglasno izabrasmo i primismo, učinismo, ustanovismo, proglasismo i po ulicama proglasiti dadosmo gore imenovanog prejasnog gospodina kralja Ferdinanda za našega i cijele ove slavne Kraljevine Hrvatske pravoga, zakonitoga, nedvojbenoga i naravnoga kralja i gospodara, kao što i spomenutu prejasnu gospođu kraljicu Anu za našu i cijele Kraljevine Hrvatske pravu, zakonitu, nedvojbenu i naravnu kraljicu i gospodaricu, kao što ih i po glasu ovoga lista izabiramo, priznajemo, činimo, ustanovljujemo, proglašujemo i poštujemo ova veličanstva za naše, kako je rečeno, kralja i gospodara, kraljicu i gospodaricu, a sve to putem, načinom, pravom, običajem, svečanošću koliko mogosmo i možemo, morasmo i moramo boljom, usrdnijom i uspješnijom.

Zovemo zemlju neku Hrvatskom, koja uistinu nije Hrvatska, koja ima to ime istom od konca prošlog stoljeća; zovemo drugu zemlju Slavonija, koja također nije Slavonija, nego koja je, otkako postoji Kraljevina Ugarska, isto onako ugarsko zemljište, kao što je Bihar ili Szabolcs: sastavni dio Kraljevine Ugarske.

Dana 29. listopada 1918. Hrvatski sabor donio je zaključak da se " svi dosadašnji državno-pravni odnosi i veze Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane, razriješavaju ", a već 1. prosinca 1918. proglašeno je osnivanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, uz velikodušnu podršku zemalja koje su diktirale novi " versailleski " poredak u Europi.

Godine 1877., kada je pravljena statistika Kraljevine Ugarske, povjesničar Šviker se osvrće na Brajkovića te i sam označuje Šokce i Bunjevce kao Srbe katolike.

ÂťU brizi i želji, da osiguraju svoju domovinu, staleži i redovi, uzev ši na um tolike i tako velike minule pogibli njezine i opasne prevrate, koji nastaju po kakvu slučaju u vrijeme međuvlašća, a osim toga, da ovim djelom svojim zasluže veću sklonost i blagost vladanja prejasne kuće austrijske, žele, ako nestane muške loze ⠀ dobrota Božja dala, da ona u sve vijeke traje i cvate ⠀ podvrći se kraljevskomu pravu ženskoga roda, koje će on nad njima zadržati i vršiti po vlasti i pravu kralja i kraljevine; i žele, da se, dakako, povjere onoj i onakvoj ženskoj lozi od preuzvišene krvi austrijske, koja će imati ne samo Austriju nego i pokrajine Štajersku, Korušku i Kranjsku, a stolovat će u netom spomenutoj Austriji: zato iskreno i jednodušno odlučuju, izjavljuju i zaključuju, da treba gospodu poslanike poslati njegovu posvećenomu carskom i kraljevskom veličanstvu, pa će ih u tome poglavito uputiti, štoviše, odmah ih upućuju, da ovu odluku, što su je spomenuta gospoda staleži i redovi stvorili i očitovali sami od sebe i svojom slobodnom voljom, pa k tomu povjerenje, iznesu i podnesu posvećenom carskom i kraljevskom veličanstvu u ime gospode staleža i redova i opet da ne propuste moliti i ishoditi u posvećenoga carskog i kraljevskog veličanstva i njegovih prejasnih nasljednika milost i potvrdu, da će dobrostivo vršiti javne saborske odluke Kraljevine Ugarske i pridruženih joj strana, navedene prema odredbama, obećanjima i jamstvu vladara austrijskih i kraljeva ugarskih uzvišene uspomene, pa tako da će držati i privatne potvrde, spomenutoj gospodi staležima i redovima izdane; pa neka se pismeno ujamči, da će se držati i čuvati sve to pa i ono, što im se bude činilo, da treba moliti za dobro, korist i sigurnost.ÂŤ

Buduci da se ovdje radu o razaranju Kraljevine Ugarske, ocigledno je da je Bosna bila samo jedna od teritorija ugarskog kraljevstva koju su Tatari razorili, kao sto su razorili Dalmaciju, itd.

No, slabi kralj polako je gubio politički ugled i vladarsku snagu, dok istom jako ojačaše vrhovni kapetan kraljevine Ugarske, Ivan Zapolja, kasnijih godina (1511.) vojvoda erdeljski.

Tu se 1482. g. rodio kardinal Juraj Utješinović koji je po smrti kralja Ivana Zapolje 1526. g. bio skrbnikom njegova sina i upravitelj kraljevine Ugarske, velikovaradinski nadbiskup, državni ministar i rizničar u Ugarskoj i Erdelju, a na kraju i rimski kardinal.

Među onima iz Kupljenova popisan je na latinskom, službenom jeziku kraljevine Ugarske, i Joannes Tochman (Ivan Točman) kao kmet vlastelinke Meknyczer.

Taj akt je imao revolucionarno značenje jer su tako prekinute stoljetne sveze između Kraljevine Ugarske i Kraljevine Hrvatske utemeljene 1102. godine sporazumom Pacta conventa.

Godinu dana poslije austrijskog poraza kod Solferina (24. VI. 1859) ukinut je apsolutizam previšnjim dekretom, tzv. " Listopadskom diplomom ", i tako se hrvatski sabor ponovno sastao 15. IV. 1861. Sabor je konstatirao da je između " Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije " i " Kraljevine Ugarske " uslijed događaja iz godine 1848. prestala " svaka druga veza osim što se zajednički kralj ima po slobodnoj volji naroda Trojedne Kraljevine kruniti za kralja dalmatinsko-hrvatsko-slavonskog jednom te istom Krunom i jednim te istim krunisanjem kojim i za kralja madžarskog ", i to " po zakonima zajedničkim madžarsko-hrvatskim, koji su bili na snazi do 1848 ".

Od sezone 1908./09. sudjeluje u prvenstvu južnog područja Kraljevine Ugarske.

Velike milenijske kolajne za šest tamburica izloženih 1896. na Milenijskoj izložbi Kraljevine Ugarske.

Izvješće o Milenijskoj izložbi Kraljevine Ugarske i kod te prigode sudjelujuće Bosne i Hercegovine te kraljevina Hrvatske i Slavonije: god. 1896. Zagreb: Tisak Dioničke tiskare, 1897.

Ali tu pobjedu vašega prava - oprosti mi vaša milost te riječi - držao je ponajviše ugled vrhovnog suca kraljevine Ugarske.

Nakon sloma mađarske revolucije i pobune u Hrvatskoj, dolazi do obnove Austrijskoga carstva koje se kao ustavna nasljedna monarhija sastojalo od krunovina: - Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Hrvatskim primorjem i gradom Rijekom - Kraljevine Ugarske - Vojvodine Erdelj - Vojne krajine (ugarske i hrvatske kao cjelina).

U Izvješću o Milenijskoj izložbi kraljevine Ugarske, tiskanom 1897. godine, iz pera tajnika trgovačko-obrtničke komore Milana Krešića (str. 373), čitamo: Izlošci gradjenog odsjeka kr. zemaljske vlade zapremiše velik dijel ove prigradnje (op. opći ili gospodarsko-industrijski paviljon).

Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba na svome je zasjedanju 29. listopada 1918. u Zagrebu obznanilo da se Âťsvi dosadašnji državnopravni snošaji i veze između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane razrješavajuÂŤ.

u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;

Izložba je organizirana povodom obilježavanja tisućgodišnjice postojanja Kraljevine Ugarske...