Nakon 74 godine (ako uračunamo i Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca stvorenu 1918. godine) ne samo da više nema Jugoslavije nego i u samoj Srbiji to ime izaziva više negativnih nego pozitivnih asocijacija.

Nakon ulaska hrvatskih zemalja u Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca, Vidovdanskim ustavom 1921. ukinute su autonomije povijesnih pokrajina, a po uvođenju Šestojanuarske diktature (1929.) i podjele Kraljevine na banovine, Slavonija ulazi u Savsku banovinu.

Oko SHS je sve dobro poznato pa i činjenica da je prvo nastala Država Slovenaca, Hrvata i Srba, a tek kasnije se ona udružila s Kraljevinom Srbijom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Od onih Hrvata koji su se zaista zanosili idejom države, najveći dio sanjao je Dubrovačku republiku, Austrougarsku, ujedinjenje s Češkom, zajednicu južnih Slavena, panslavensku državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Jugoslaviju

Vodstvo Drzave SHS kojoj su na celu bili Srbin iz Hrvatske Svetozar Pribicevic i Slovenac Anton Korosec pristaje na sjedinjenje i 1.12.1918. proglasavaju u Beogradu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), ali sa sredistem u Beogradu.

Sabor proglašava odcijepljenje od Austro-Ugarske, a iste godine Hrvatska ulazi u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Dakle, uz radijsku pratnju, s prekidima, zajedno sa svojim vršnjakom Radiom preživio sam i proživio nekoliko država u istoj domovini: Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevinu Jugoslaviju, Nezavisnu Državu Hrvatsku zajedno s talijanskom okupacijom, Titovu Jugoslaviju i sada Republiku Hrvatsku.

Treba napomenuti da do ulaska Hrvatske u Kraljevinu srba, hrvata i slovenaca, to jest dok se selo nalazilo pod Austrougarskom carevinom, stanovnici su se izjašnjavali kao Vlasi Grkokatoličke vjeroispovesti.

Težak gubitak za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca bio je i Zadar.

U novostvorenu državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija), Županja je ušla kao sjedište županjskog kotara koji je sva sela od Strošinaca do Gundinaca.

Da bi stala na put ovom procesu, Papska Kurija je izvršila snažan diplomatski pritisak na Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i primorala je da stavi Hrvatsku Starokatoličku Crkvu u ilegalu (vlada Čubrilovića je ovo učinila 1923. godine), a potom je postavila na čelo Katoličke Crkve u Hrvatskoj Vatikanu odanog Jezuita Dr. Alojzija Stepinca.

Južnoslavenske zemlje ujediniše se u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Ulazak hrvatske u EU ima mnogo manje opravdanja od ulaska u Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca nakon završetka prvog svjetskog rata.

Pristupom Hrvatske u novu Versajsku tvorevinu, državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca gubimo kontinuitet stručnog i pedantnog katastarskog rada.

Poznato je, dakle, da su Hrvati raširenih ruku dočekali Srbe nakon Prvog svjetskog rata jer su oni zajedno sa saveznicima poslali carstvo Franje Josipa u ropotarnicu, pa su, poneseni sveslavenskim zanosom, oduševljeno krenuli stvarati Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Rezolucijom u ožujku iste godine proglašeno je da hrvatski građani ne priznaju tzv. Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, jer je proglašena izvan Hrvatskog sabora.

Na temelju rezultata, koje su postigli pojedini oblasni prvaci - takmičari iste godine u pojedinim granama poljoprivrede, posebno, u tu svrhu oformljeno povjerenstvo Ministarstva poljoprivrede trebalo je utvrditi tko je od svih oblasnih prvaka - takmičara u pojedinim granama poljoprivrede prvak za cijelu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, čiji je službeni naziv od 3. listopada 1929. godine prema propisu točke 1 Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja - Kraljevina Jugoslavija.

Vodstvo Države SHS kojoj su na čelu bili Srbin iz Hrvatske Svetozar Pribićević i Slovenac Anton Korošec pristaje na sjedinjenje i 1.12.1918. proglašavaju u Beogradu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), ali sa središtem u Beogradu.

Okupacija (1918. 1939.) Hrvatsku je okupirala srpska vojska 1918. te je ona nasilno, bez suglasnosti Sabora, uključena u novostvorenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasniju Kraljevinu Jugoslaviju).

Ona se na našoj povjesnoj magistrali u sklapanju međunarodnih ugovora i političkih paktova manifestira još od davne Pacta convente iz godine 1102. i poklanjanja kraljevske vlasti mađarskom kralju Kolomanu, kojemu hrvatski redovi i staleži povjerovaše da ćemo u personalnoj uniji s Mađarima skladno kohabitirati kao taubeka dva. Ta se naivnost kreće i od onoga našeg veledušnog ratovanja 1389. na Kosovu Polju protiv Turaka, u kojemu smo bezglavo ginuli za tuđe interese; od one viteške bitke hrvatskog bana Emerika Derenčina na Krbavskom polju 1493., u kojoj Turke dočekujemo na otvorenom bojnom polju, umjesto da ih napadnemo podmuklo iz zasjede; od onoga tragičnog sabora u Križevcima 1526., kada hrvatsko plemstvo uzima za vladara tuđinca Ferdinanda Habsburgovca, koji će ih tobože braniti od Turaka, umjesto da biraju svoga vladara Krstu Frankopana; od onoga nesretnog sabora 1527. u Cetinu, kada Habsburgovce biramo za hrvatske kraljeve, koji vladaju i dave Hrvatsku do godine 1918; od onoga junačkog juriša u sigurnu smrt Nikole Šubića Zrinskoga 1566. u Segetu, umjesto da lukavo spasi vlastitu glavu i živote hrvatskih ratnika; od onoga besmislenog ratovanja hrvatskih vojnika 1632. u Bečkome Novom Mjestu, kad su podmuklo pozvani u pomirljivu audienciju u Beč, a onda podlo gurnuli njihove glave pod carsku i kraljevsku sjekiru; o onoga somnambulnog lutanja polihistora i misionara Jurja Križanića po Rusiji 1671., gdje širi utopističke ideje panslavizma i slavenske uzajmnosti, a Hrvatima savjetuje da se odreknu vlastita nacionalnog imena i da se nazovu Moskovitima; od onoga brzopletog prihvaćanja od hrvatskih staleža Pragmatične sankcije 1712., koja je rezultirala centralizmom i ungaro-germanizacijom čitave zemlje; od romantičkog vođe ilirskog pokreta Ljudevita Gaja, koji odbacuje politički kroatizam grofa Janka Draškovića i širi paslavizam, pa se i on odriče hrvatskog imena u korist imaginarnog pojma ilirzma; od one proklete Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., koja postaje legitimnom osnovom za mađarsku eksploataciju i mađarizaciju Hrvatske; od onih jugoiluzija Josipa Jurja Strossmayera, koji sanja o utopističkom jedinstvu srpskog pravosavlja i hrvatskog katolicizma, pa se i on odriče atributa hrvatski u korist novoga jugoslavenskog imena; (I tako su se svi naši velikani odrekli svoga konkretnog subjekta za volju apstraktne cijeline - M. Krleza); od one herojske pustilovine Eugona Kvaternika, koji s naivnim pouzdanjem u pomoć francuskog cara Napoleona III. diže 1871. Rakovačku bunu, koju austrijski kordoni sa srpskim kraišnicima ugušuju, a njega iz zasjede ubijaju; od one maglovite i lunatičke Krfske deklaracije i ulaska Hrvatske u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno 29. listopada 1918. u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kada nas zahvaća elementarno povjesno zlo; od Trumbićeva kukavičkog potpisivanja Rapalskog ugovora između Kraljevine SHS i Italije 1920., u kojemu talijanskoj iridenti dariva Istru, Cres, Lošinj, Lastovo, Zadar i Rijeku i koji srlja u čaršijske marifetluke bjelobradog Cincara Nikole Pašića, sve dok ga lukavi Baja kao ministra vanjskih poslova podmuklo ne izigra i namagarči; od političkog kapitulanstva Stjepana Radića i njegova ulaska 1925. u beogradsku kraljevsku vladu, kada u beogradskom manežu pleše s kraljicom Marijom srbijančicu a kralju Vitezu Aleksandru, koji ga nakon atentata posjećuje na smrtnoj postelji u Zagrebu, ljubi ruku; od one fantomske Meštrovićeve skulptorske inspiracije Vidovdanskog hrama, kao simbola snage i pobjede jugoslavenstva; od onoga kupinečko-čaršijskog sporazumštva Vlatka Mačeka, koji lakovjerno nasjeda na cincarsko-srpske protokolarne trikove Dragiše Cvetkovića o punoj autonomiji Banovine Hrvatske; od onoga Pavelićeva somnambulnog povlačenja u svibnju 1945. prema zapadnim Saveznicima, u naivnom uvjerenju da će hrvatske izbjeglice, vojsku i civile prema Ženevskim konvencijama o ratnim zarobljenicima velikodušno prihvatiti i da ih ne će izručiti u klaonicu krvožednim Titovim srbokomunistima, da se nad nevinim žrtvama izdovolje; i na kraju, do ovog eurofidestičkog puta prema Europskoj uniji, na kojemu nikako ne možemo spoznati, da ova romantična europska žar ptica, koja kruži nad našom stvarnošću, nije ništa drugo nego obični lešinar, kojega smo često nad našim povijesnim stratištima bespomoćno promatrali.

Umesto da je 1918., kao pobednik Velikog rata, napravio Srbiju u svojim etničkim granicama (a one se na zapadu poklapaju sa Šešeljevim Karlobagom-Karlovcem-Viroviticom), on pravi kraljevinu Srba sa još dva nedržavotvorna naroda, Hrvatima i Slovencima, i tempira bombu koja će u XX veku dva puta ekslodirati

Zatim su srbi to preokrenuli u kraljevinu srba hrvata i slovenaca.

Krivični zakonik za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1929. godine 38 dijeli krivična djela na zločinstva i prijestupe.

Uredbom o osnivanju Srpske pravoslavne crkve s jurisdikcijom nad svim pravoslavcima kraljevinu Srba-Hrvata-Slovenca (SHS), kasnije nazvana Jugoslavija, kralj Petar I.

Kraj rata 1918. g. unio je euforički optimizam u hrvatske političare (Supilo, Trumbić, braća Radić) te ulijeću bezglavo i kobno u novu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca; kasnije Jugoslaviju.

Šibenik pristupa Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, no 1918. god. talijanske snage okupiraju Šibenik što traje do 1921. god. (Rapallski ugovor) kada se grad vraća u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj ostaje sve do travnja 1941. god. i početka II svjetskog rata kada su talijanske vojske ušle u grad i okupirale čitavo njegovo područje.

Sam Zgrablić se, međutim, više volio preseliti kao profesor u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ujedinjenjem u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevinu Jugoslaviju), latinica je postala ravnopravno [ nedostaje izvor ] službeno pismo i tada je formalizirana težnja ujedinjenja hrvatskog i srpskog jezika.

Time je stvorena kratkotrajna Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koju su njezini politički prvaci 1. prosinca iste godine poput Âťgusaka u magliÂŤ, kako je to na onoj dramatičnoj sjednici Narodnoga vijeća ustvrdio Stjepan Radić, bez prethodnih uvjeta uklopili u novu jugoslavensku tvorevinu ⠀ Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

- Uvaženi gospodin političar zasigurno nije mislio ni na Titovu Jugoslaviju, ni na Kraljevinu Jugoslaviju, ni na Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, nego je jamačno mislio na Austro-Ugarsku.