oi JOŠ OVO dva starija brata od mog čače... moji stričevi koje nažalost nikad nisam upoznao... jedan se zvao Romano, drugi Anđelo.... rođeni su i pravi zadrani... jedan je bio u musolinijevoj vojsci... fašista... a drugi je bija u kraljevskoj vojsci vitorija manuela... njih su tada popularno zvali balšaljeri.... imali su ono perije na kapi... četrdeset i pete... kad su partizani ušli u takozvani slobodni zadar.... pokupili su ih usrid noči, na takozvani informativni razgovor... pokojna moja baba, njihova mater... osiječala je što če se desiti... bacila se na pod i plačuči obgrlila oko nogu jednog od sinova... moleči partizane da ih pusti jer nikom ništa nisu skrivili, jedan od njih je kundakom puške udario u glavu da ih pusti... sve je to gledao, na svoje oči... njihov brat.... i sin, moj otac rino... koji je tad bija mali, i koji je jecajuči pogledom ispratio, svoju stariju braču koju nikad više u životu nije vidio..... godinama posli toga baba je tražila kumila molila, nebi li išta čula o njima, ali davno posli toga umrla je u dubokoj starosti, a za njih čula nije, pričalo se posli dugo vrimena po zadru, da su partizani tada pokupili veliku brojku zadrana, i da su ih tamo kod kornata, žive sa kamenom oko vrata bacili u dubinu... neznam vrag če znati, samo znam da su ih ubili kako i što nikad neču doznati... isto kao i zašto BOG STARI MOJ