Budući da sam taj dio posla odradila još tamo u Skopjetu, nije mi preostalo ništa do da se krenem priključiti alkoholnim orgijama.

Jutro na mojim obrazima ponovno kuca na prozor i trazi da ustanem i krenem u novi dana.

Osjecam lagani povjetarac kako uvlaci se kroz pukotine starog prozora i on zove me da ustanem i krenem.

Krenem prema školi i skužim-danas je petnaesti i frendici je rođendan a nisam joj čestitala.

Sigurno se pitate o čemu ja to ovdje trkeljam, zašto jednostavno ne pomaknem svoju muzikantsku guzičetinu, fino prodam topli stančić u Zagrebu i krenem put livada i šuma.

Imam toliko pitanja pa mi je najbolje da krenem od početka. 1996 i 1999 imala sam operacije jajnika koji su mi nakon toga ostranjeni.

Pričaću o sebi, rasplinuću se ako krenem na univerzalnu priču.

zamjeram li nešto sebi.. Zamjeram samo to što sam često nepravedna prema samoj sebi.. Umjesto da zapljeskam sretna zbog svake i najmanje pobjede, ja sama na sebe kamenom krenem..

Neću se vraćati u povijest toliko daleko da krenem od Mojsija koji je udario štapom u pod i rastvorio Crveno more, dovoljna je samo godina dana.

to je već bolje.: cerek: vidiš kako se možemo dogovoriti samo ne znam od kuda da krenem jer sve te priče o autu i pripadajućim pozama sam apsolvirala još za studentskih dana.: ne zna:

Brzo uvidjevši da to nije to vraćam se do hotela gdje pronađem nastavak markacije i konačno krenem u pravom smjeru.

Zato sam ja pazio što jedem, ali još me je strah što će bit kad krenem na WC.

Pitao sam zaštitara gdje je zahod, a on me je instruirao da krenem prema igralištu putem ispod tribine, u pravcu tunela, te mi objasnio da su tamo u blizini zahodi.

Rekoh sam sebi: " hebes omekšavanje, već je smola meka od morske vode " i krenem u akciju

⠀ žOd kuda da krenem? ⠀

Prije nego krenem na razmatranje dinamičkih principa u Jyotishu koji se predstavljeni grahama, samo da se nadovežem na prethodna dva teksta o Jyotishu.

Baš čudno.. ovaj posta sam počela pisat tak sretna (jerbo se sjetih jučerašnjeg dana (boljeg dijela)), onda krenem crnjačit (jerbo se sjetih svog života i jučerašnjeg dana (goreg dijela)).

Odlazim do njihove sobe i krenem poluglasno AJMO VOJSKO AJMO NASTAVAK. IDEMO a Amir nakon malo meškoljenja.. e, Pero ti si phiho ti si psihopat ti si psihopat

Evo jos jedne panicarke:) evo 2 sata citam postove i imam osjecaj da sam ja napisala 90 % toga, sve isto.. kod mene je sve krenulo kada sam se prije 3 god onesvjestila u wc-u i to nije bilo zato sto mi je pozlilo vec sam lakirala nokte (eto pameti) i aceton me malo nadrogirao i bum.. tad sam se strasno prepala.. medjutim naredne 2 god ja sam bila super i onda odjednom stalno vracanje na to.. krenem iz kuce, mislim da cu umrijeti bukvalno.. bus mi je nocna mora.. zna mi se desiti da po 2 - 3 mjeseca budem super, da ne ulezim u kucu bukvalno ali i u tom periodu sam posjecivala psihologicu, samo malo rjedje i onda samo neki okidac.. i najmanji stres mi je dovoljan.. s tim sto u kuci svaki dan imam strasne situacije, od malena imam problem sa roditeljima i znam da se te traume odrazavaju na sve ovo, negdje mora puci.. fax mi je trenutno najveci problem, nisam u stanju otici na predavanja, gusim se, drhtim, mucnina konstantna, nemoc u rukama i nogama.. imam osjecaj da svi gledaju u mene i komentarisu.. i da.. za mene ono najgore.. grcevi u vratu.. kao neki trzaji tacnije.. ne znam da li se to jos nekome desilo ali je to ubjedljivo najruzniji simptom.. bar meni: S.. profesori i asistensti nemaju razumijevanja kad odnesem opravdanje jer zaboga nije mi nista.. mi svi to samo umisljamo, znate vec kako to ide.. a zavrsna sam godina: S.. sto se tice lijekova prije god dana su mi prepisali zoloft i xanax.sjecam se da sam pila 3 dana i da nisam mogla bukvalno stajati na nogama i to sam bacila.. od tad ne pijem nista i ovako se borim.. ima boljih i losijih dana.. u zadnje vrijeme je nazalost sve vise losijih.. moja psihologica nije nikako za lijekove i smatra da mogu sama sve ovo pobijediti.. a toliko je tesko.. eto veceras je nova godina a meni se ne izlazi ni 1 %.. srecom sama slavim sa momkom pa mi je malo lakse, fascinantno je da samo s njim nemam panicne napade, da se razumijemo zna mi se desiti ona ruzna nelagoda i strah, ali nikad se ne desi... uglavnom ja bih vam preporucila jednu knjigu koju mi je psihologica dala i mogu vam reci da je fantasticna.. napisao je dr. Vladan Starcevic - Bez straha o strahu, panici i fobiji.. slucajno sam nesto guglala i nadjoh je i na netu.. imate na stranici scribd.com..

Nikad neću moći opisati riječima onaj osjećaj koji vlada mojom dušom kad krenem na put dug 500 km samo da bi gledao Hajduk, onaj ponos koji osjećaš što je baš Hajduk moj klub, što baš na Poljudskom istoku ili sjeveru proživljavam utakmice, velike pobjede (recimo gol Anderlechtu u zadnjoj sekundi i gubitak glasa kroz utakmicu, pa onda u popularne Macole nemaš ni glasa da naručiš kavu u 4 h u noći, već konobarima prstom pokazuješ što želiš..) ili tužne poraze (ona prokleta Roma...).

umalo ne zaboravih, izbacio sam sestru iz stana danas. naime, poslo sam joj jutros sms slijedećeg sadržaja " oćeš me pliz odfurat popodne kod doktorice, ja mogu iz 16 izać, radi do 19 h " te me sestra onda zvala da bi ona išla na jarun i nek joj velim točno kad oću ić, a ne ovak da ju zajebavam. oću ić u 16 h. ok. te me tako izbaci 50 metara od ambulante, a ona će doć kad se sparkira. pa ode na stoti kat, a opća praksa je u prizemlju, pa dođe u čekaonicu, i povišenim glasom krene paljbom na mene, da di sam ja, da je ona bila na vrh zgrade, pufpant, da šta joj nisam reko da je to u prizemlju. onako debela, sjedne u onu plastičnu stolicu te usklikne: " ova stolica je strgana " i ode se sjest u neku drugu. pa ja obavim sve kod doktorice, pa izađemo iz doma zdravlja i ja krenem u apoteku, a ona se vidno namršti. kao, još i to. pa ne ode samnom, nego ode u parfumeriju. pa se nađemo ispred, pa joj ja velim, jel bi me htjela pričekat pred dućanom u kvartu prije nego kaj me odfura doma, pa ona uklikne: " evo, tu ti je diona, odi si tu " pa ja krenem uć u dionu, a diona dismr s tim da je meni poluzačepljen nos, dakle fakat mora smrdit ak sam i ja osjetio. i niš onda se ona počela derat na mene, da kaj ja izmišljam da kak sad meni dućan smrdi, da jel ja baš moram u kvartu u dućan.. morao sam ju zamoliti da uđe samnom u dućan. pred zgradom sam vidio njen naum da izađe iz auta, i sretno rekao " ideš samnom gore?:) " pa da, idem ti pomoć odnijet stvari. nakupovao sam si talijaneta i juha u vrećici za sto dana. pa me u stanu pitala, jel možda želim da mi ona to skuha. jel možda želim??? pa sam rekao da da, da bi mi to puno značilo. pa sam se nakašljao i zacvilio jer me boli kad kašljem. pa mi je rekla da nek ne cvilim: " jer ona to ne može više slušati " i ja budala idem joj probat objasniti, kako ja stvarno nisam u stanju prilagođavati svoje ponašanje njenim živcima, jer sam, kak da to velim... bolestan u pičkumaterinu, bolestan. da, veli ona, al nije ni njoj lako. e jebiga. uglavnom, nakon kaj sam ju par puta zamolio da se ne dere jer me boli glava, na koncu sam j uzamolio da izađe iz stana i ode doma. stara će popizdit kad čuje kaj sam naptavio. super bi bilo kad bi i sestra skužila da je bolje da joj to ne kaže.

Kud god da krenem oko kuće podsjećam se da su i oni tu hodali, da sam ih tu odgajala i podizala a danas ih nema, kako da živim, teško mi je ".

Zanima mnoge da ne krenem nabrajati.

Živciralo me što si uvijek čekao da se ja krenem tuširati, i da ti odeš u kupaonu sekundu prije mene..

Gledam šmrk ⠀ ¦ odvrnem vodu i kao krenem prati terasu.

Na pamet mi ne pada da krenem istraživati nakon koga su ostale duge vlasi, jer je to sasvim očito, i ni u primisli mi nije da ikoga zbog toga napadnem.

krenem jučer u grad na dve noge.

Nije mi prvi put. Želim da mi brzo prođe mjesec dana strogog mirovanja pa da sa mojim Sinom krenem dalje.

Mislim da me vrijeme neće čekati da napokon krenem

Kad sam posumnjala da nešto nije u redu, imao je malo više od 18 mjeseci, trebalo mi je 2 mjeseca da priznam samoj sebi da moramo potražiti pomoć, trebalo mi je još 2 mjeseca da krenem dalje od pedijatrice koja mi je govorila kako je on samo lijeni dječak, trebalo mi je još samo 2 mjeseca da mi stručna osoba kaže: Čupajte ga rukama i nogama, inače će vam dijete otići u autizam ".