I kad je sve bilo zapravo gotovo, kad se sve dogodilo s učinkom izvanrednog poticaja razmišljanju i prebiranju publike po nemilim posljedicama zamjene jednog realiteta drugim, autorica je a bespogovorno ju je slijedila i redateljica zaboravivši da su u njenoj ruci bile škare za otklanjanje suvišnosti svemu dodala i drugi dio zbivanja u kojem se nekakvim post factum motivacijama, izvučenih iz arsenala holivudskih scenarističkih modela trauma iz djetinjstva dramskog lika, trudila objasniti Tonkin boravak u umobolnici i druženje s posve psihotičnim Jankom, koji se, opet prema uzorku nekog stripa razbivši zrcalo i tako uništivši Biće iz njega, samolikvidira staklenom krhotinom.