nisam ni željela izaći van bez svoga dragoga u subotu... nekako mi se nije dalo, željela sam ostati uživati u sigurnom zagrljaju... no vlastito obećanje natjeralo me da izađem sa starom prijateljicom... u moru ljudi, ponoru strasti, alkohola i droga koje preplavljuju svijet ugledala sam crne oči zadnji put viđene kada sam ih ostavila... za šankom sam pokušavala pronaći osmijeh u čašici tekile sa malo soli na lijevom dlanu i kriškom limuna... mislila sam cijelo vrijeme na svojeg dragoga na drugom kraju grada koji me se sjetio svakih nekoliko minuta... a crne oči izgubljeno su lutale po tom prostoru i shvatila sam da ga je napokon sustigla sudbina zbog koje sam ga i ostavila... davno sam vidjela da promijeniti ne mogu nikoga tko se ne želi promijeniti... bila su to lijepa 2 mjeseca, no znala sam da nema pomoći... nisam željela da crne oči toliko me zavedu da me u taj svijet povuku... možda ga veseli biti dio zlatne mladeži Zagreba no ja to nisam niti sam ikad bila... i vratila sam se u siguran zagrljaj, bez razmišljanja čim sam se izvukla i shvatila da mi je tu mjesto...