Razlivenom bojom i ritmičkom križaljkom prikrivši prepoznatljivost običajnoga plesa s tepiha crvenih noći Buenos Airesa, Kuljerićev ton u asocijativnome opisu milonge kao (borhesovski voljene) podvrste tanga, tužna je misao koja se (ne) pleše, a registar duboko intonirana instrumentarija s pridjevkom harfe (Vlasta Hribar) pojačava tamu dramatskoga naboja u zajedništvu posebno odnjegovana muziciranja.