Tihi koraci postupno kroz maglu nekih nepostojećih uspomena, hodam i nailazim na Spokoj u gradu umrlih rekla mi je Tuga da noćaš i nebo plače, oblacima razasutih sjećanja na život i sreću stojeći pokraj hladnih zidina uzdižu tijelo do bezgraničnih visina sada netom puštena da umre i misliš i sada da nije trebala umrijeti, i postati stanovnik svojeg hladnog lijesa Slabi prizvuk neopisive melodije negdje u daljini oslikanog leta leptira, poslanog da upije žalost današnjega dana, zarobljenog u plamenu svijeća s mirisom spaljenih suza, osjećam ju Glasni krikovi svih koji su ju poznavali, odjevenih u tamne nijanse sućuti, jer tko smo mi da biramo kako umrijeti?