Stoga i polazna i dolazna točka procesijskoga hoda imaju biti prepoznate u svjetlu kristološke simbolike: vrata crkve su vrata Crkve (»Ja sam vrata«), a oltar je mjesto spomena na Krista koji je i svećenik i oltar i žrtva.

Riječki Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u suradnji s Teologijom u Rijeci organizira prvi međunarodni znanstveni skup u Hrvatskoj iz područja ikonografije i ikonologije, " Kristološke teme-riječ i slika u kršćanskoj ikonografiji " tema je koja želi potaknuti znanstveni i stručni dijalog među srodnim disciplinama, te započeti ciklus radionica i relevantnih publikacija upravo s jednom od najistaknutijih tema u povijesti umjetnosti-odnos riječi i slike u okviru kršćanske umjetnosti s naglaskom na najzastupljenijem sadržaju vezanom uz kristološki ciklus.

Osobita pozornost bit će posvećena ranijim crkvenim razdobljima u formiranju kristološke ikonografije te franjevačkom utjecaju na stvaranje posebne pobožnosti i tema unutar kristološkog ciklusa.

Tako već u Starome zavjetu (Ez 34,23 i sl.) pojavljuje se izrazita uporaba kristološke slike pastira, s tim napretkom da se povijesni Isus pojavljuje u svome zemaljskom djelovanju kao i u slavi mesijanskog pastira; u svojim iskazima o sebi, te u objavi Crkve.

Dr. Parlov je razmatrao i specifične teološke, kristološke i ekleziološke teme u Marulićevu opusu.

Trinitarne i kristološke hereze bile su napadi na Crkvu iznutra, ali omogućile su rast Crkve i promišljanje pologa vjere, a bile su poticaj svekolikom napretku nauka.

Među sakralnim motivima dominiraju kristološke teme, osobito one Rođenja i Bogojavljenja, te Muke i Uskrsnuća, dok je drugi ciklus posvećen životu i djelima sv. Franje Asiškog.

Ona se ogleda u objašnjavanju kristološke, kanonske i eklezijalne važnosti biblijskih tekstova.

Tada mu je apostol Filip rekao: Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je. Isusov nas odgovor uvodi u srž kristološke vjere Crkve.

Markovo evanđelje izrazito je kristološke naravi.

Svojevrsni početak promišljanja tog Meštrovićeva ambijenta bilo je samo pet drvenih reljefa budućeg ciklusa kristološke inspiracije te veliko drveno raspelo.

Barth su uvelike pridonijeli kritici kristološke pozicije koja vjeru u Isusa Krista temelji na povijesnim činjenicama.

Evanđelist je nakon toga dodao kristološke elemente u kojima se naglašava da je Isus svjetlo svijeta, te raspravu o Isusovu podrijetlu koje je različito od Mojsijeva podrijetla (rr. 29 - 33).

Sažima i ukazuje na bitne momente, tj. etape kao i na najvažnije djelatnike u postupnom definiranju kristološke dogme u prvih pet stoljeća.

Uz ovo se uvijek dodaju i kristološke dimenzije prema kojoj jednostavno »kršćanin mora sve više postajati Krist« [ 73 ] »pravi kršćanin neprestano živi s Kristom i od Krista« [ 74 ] Već smo spominjali kako je Šagi-Bunić bio i pastoralno aktivan.

U pogledu izbora temâ iz Sume teologije i njihova dinamičnog slijeda nastojalo se približiti stanovitoj cjelovitosti obuhvaćajući teološke, kristološke, antropološke, sociološke i kozmološke probleme, počevši od stvaranja svijeta do njegove obnove na kraju vremena.

Kršćanstvo nije okamina, ono je duhovna dinamika i avangarda koju su intenzivno živjeli sveci, ti vjerovjesnici nove kristološke antropologije, ljudi koji su se usudili postajati onakvima kakve ih je Bog zamislio.

Moralkica, obožavana i nepreboljena.... anti-kristološke životne postave ti daju samo RIGIDNOST i SADIZAM I INVAZIVNOST. svi su duhovnici pravi ne-invazivni i ljekoviti ko melissa, ko trava gospina.

Tu se u prvom redu misli na neke pojave koje pokazuju nedovoljno jasno prepoznavanje i usvajanje činjenice sakramentalnog uprisutnjenja Krista (repraesentatio Christi) sa strane ministerijalnog svećenika kao one koja spada na samu bit nauka o svećeništvu. [ 5 ] Nedovoljno prepoznavanje i usvajanje ove istine, na kojoj počiva katolička teologija svećeništva, dovodi do pogubnih pokušaja svojvrsnog odvajanja uloge svećenika u zajednici od njegove određenosti s obzirom na sakramentalno uprisutnjenje Krista. [ 6 ] Na taj se način kritika klerikalne paradigme onda obično razvija u smjeru funkcionalizacije i individualizacije službe, ali i pogubnog osiromašenja teologije svećeništva s obzirom na njezine kristološke i ekleziološke temelje.

Kako rekoh, pozvani biti kritični i samokritični: pastoralni rad se uglavnom odvijao spontano i proizvoljno bez dubljih analiza, projekta i verifikacije, a bio je usmjeren tradicionalno tj. izvođen je iz kristološke dogmatske strukture: Krist kralj, prorok i svećenik, i bio je u skladu s tim usmjeren: na katehezu, sakramente i Caritas, a ni to u potpunosti.

Da bi saznali kako je to ovaj sabor utjecao na razvoj kristologije Šagi-Bunića valja pred očima imati briljantnog teologa Prokla Carigradskog koji je kako donosi autor »odigrao veliku ulogu u utiranju puta kristološkoj dogmi.« [ 59 ] Za Šagi-Bunićevu kristologiju autor iznosi činjenicu kako nije napisao kristološki sustav, nije pisao sustavne i sveobuhvatne kristološke traktate.

Tek će u IV. st. doći u prvi plan kristološke rasprave o Isusovu božanstvu i čovještvu.

Kršćani kao da se ne snalaze između strančarskih imperativa i kristološke velikodušnosti.

Isusov odgovor ne samu Filipu već i svima nama i uvodi nas u samu srž kristološke vjere Crkve: on naime kaže: " Tko je vidio mene, vidio je i Oca " (Gv 14,9).

To je sjećanje razumijevanje vođeno Duhom Svetim; sjećajući se, vjernik ulazi u duboke dimenzije dogođenoga i uviđa ono što se nije moglo vidjeti odmah i na izvanjski način.« Potom Papa analizira važne kristološke slike Ivanova evanđelja: voda, trs i vino, kruh, pastir: »Za pastira u Isusovoj službi to znači da on ne smije ljude vezivati na svoje maleno ja...

U vrijeme kristološke rasprave na crkvenom Kalcedonskom saboru 451. god. o tom jesu li u Kristu prisutne dvije naravi, ljudska i božanska, ili samo jedna, božanska, Kalcedonsko vjerovanje jasno je izreklo vjeru u dvije naravi u Kristu.

Napokon je došlo vrijeme da se kristološke snage okupe, konsolidiraju, te snagom molitve, intelektualnog i duhovnog rada, kompetencije pokažu svoje protivljenje protiv ljevičarskog terora kojega smo izloženi već godinama i to putem medija, ali i putem izvršne vlasti koja nam želi nametnuti dijaboličnu ideologiju.

Valja se samo prisjetiti bitnih pojmova koji su se koristili pri oblikovanju trinitarne i kristološke nauke na prvom saboru u Niceji (hypostasis, ousia), a koji su tek na kasnijim saborima dobili svoje puno i pravo značenje.

Moralni govor i Isusov primjer utvrđuju teološke i kristološke temelje moralnog života i ohrabruju učenika da živi u skladu s vrijednostima kraljevstva Božjeg koje Isus objavljuje.

Autor monografije, Mladen Mitar, profesor povijesti i povijesti umjetnosti, koji niz godina prati umjetničko stvaralaštvo akademskog slikara Alema Biočića, u knjizi govori o različitim medijima, kroz koje je slikar u tri desetljeća svoje slikarske karijere, iznjedrio različite opuse - od kristološke teme, preko ljudske figure do krajolika i ptica.