Naime, Tomasović iskazuje veliku stručno-znanstvenu preciznost ponad provjerene književnopovijesne faktografije, ali i građansku hrabrost da se prvi sveobuhvatno uhvati ukoštac s problemom gusarstva i velike laži.

U drugoj su skupini prilozi kojima je glavni cilj predočiti rezultate istraživačkog rada na manje poznatoj građi, uz primjerenu dozu književnopovijesne deskripcije i analitičnosti, a čine je radovi Nikole Batušića (Beč kao formativni prostor Branka Gavelle), Branka Hećimovića (o slovenskim kazališnim umjetnicima u hrvatskom scenskom prostoru), Antonije Bogner Šaban (o Slučaju gospodina Crownenshielda A.

Njemu dugujemo za mnoge povijesne, književnopovijesne i društvene podatke o redu i njegovim članovima.

Da suzbije negativan utjecaj što ga Zolin roman može imati na neupućene čitatelje, Ivan je 1923. godine izdao studiju književnopovijesne analize tog romana pod naslovom Zolin Lurd.

Promatraju se kroz ove kulturološko-književnopovijesne eseje različiti odnosi prema građu, od onih punih " straha i nelagode " do onih punih užitka, ali i " urbane otuđenosti i depresije " Nalik su oni interpretativnoj simfoniji grada u kojoj se objedinjuju sva njegova lica i naličja, ali i njegovi karakteristični likovi.

Kroatistička znanja o Kašiću kao i o vremenu i opsegu crkvene obnove u hrvatskim zemljama bila su neusporedivo skromnija i nepouzdanija od onih s kraja istoga stoljeća, navlastito nakon što su od početka devedesetih godina upravo Kašić i njegovo djelo postali jednom od velikih tema podjednako jezikoslovne i književnopovijesne kroatistike.

U njemu će Frangeš objaviti brojne književnopovijesne studije, literarne portrete i metodološke rasprave o hrvatskoj i europskoj literaturi.

Duhovito koncipirana, antologija i sama kao da slijedi erotski čin, pa će uvodom, Predigrom, Zubak odrediti osnovne književnopovijesne koordinate smještajući erotsku prozu u okvir koji manje upućenima omogućuje lakše praćenje antologije.

Odabir autora i njihovih djela dugogodišnji je rad prevoditeljice Tanje Tarbuk i predstavlja dio opširnijeg projekta - književnoteorijske i književnopovijesne obrade portugalskog nadrealizma.

Povijest grčke književnosti Albina Leskyja, koja zahvaća razdoblje od prethomerskoga vremena do Justinijanova zatvaranja atenskog sveučilišta 529. godine, po mnogo čemu pripada među najbolje i najpreglednije književnopovijesne preglede nastale u dvadesetom stoljeću i kapitalno je djelo za svakoga tko se bavi književnošću.

Koliko god je riječ o preskromnom uzorku da bi poslužio za dalekosežne književnopovijesne zaključke, toliko su dragocjeni jer u njima iz mraka izranja i posljednji član velikoga hvarskog četverca na koji je upozorio Vinko Pribojević.

SĂ me kulturnopovijesne strategije u osnovi su ipak periodizacijska rješenja, jer obuhvaćaju pojedine književnopovijesne cjeline i oslanjaju se na standardnu stilsko⠀ periodizacijsku podjelu, pri čemu autori ponegdje sugeriraju i vlastita rješenja. Ä etiri su, dakle, kulturnopovijesne strategije: 1. Slavonski tekst od početaka pismenosti do romantizma (Od srednjovjekovlja do 1795), 2. Slavonija u književnosti (1795 ⠀ 1950), 3. Književnost u Slavoniji (1951 ⠀ 1999) i 4. Slavonsko ratno pismo (1991 ⠀ 1994).

S druge strane, pjesnici franjevskoga i opčekrščanskoga nadahnuča ovom knjigom dobivaju precizno mjerilo vrijednosti i inovativnosti vlastitoga pisanja pa se, dakle, ne radi samo o nekom, za mnoge dosadnjikavom, preslagivanju književnopovijesne grače, več o antologiji s posve aktualnim učincima.

Tako ih neće zanimati samo klasici, etablirani književnici, nego i manji, gotovo nepoznati autori, važni kao kulturne i književnopovijesne činjenice, a koji svjedoče o kontinuitetu književne proizvodnje u Slavoniji.

U tu svrhu preuzimaju Lotmanov pojmovni par eksplozija/postupni proces (Lotman, 1998.) za opis književnih procesa i pojava, odnosno književnopovijesnog razvoja te u svojim vrednovanjima također ukazuju na neke eksplozivne autore koji pokreću književnopovijesne procese, a u kontekstu hrvatske književnosti u Slavoniji još nisu prepoznani kao takvi.

Analizi će se pristupiti iz književnopovijesne, žanrovske i imagološke perspektive, kroz konstrukciju identiteta - putopisnog subjekta, ali i pripadajućih i zamišljenih kolektiva, s posebnim osvrtom na konstrukciju kulturnih stereotipa.

Surađivala u Leksikonu hrvatske književnosti (2008) i Hrvatskoj književnoj enciklopediji (2010 - 11), a književnopovijesne studije te prikaze i kritike recentne književne i književnoznanstvene produkcije objavljuje u znanstvenim i stručnim publikacijama.

Odredivši kao polazište pojam kriti č koga prijevoda, koji zahtijeva podjednako poštivanje formalnih i sadržajnih aspekata izvornoga teksta i nastojanje da se oni vjerno reproduciraju u hrvatskome jezi č nom ruhu, Tomasovi ć uzima u obzir i hrvatsku jezi č nu i književnu tradiciju u koju se strani tekst upisuje, pronalaze ć i književnopovijesne analogije i poveznice koje bi mogle olakšati njegovu recepciju.

Osim toga, autori i djela stavljaju se u književnopovijesne i književnokriti č ke, pa i u kulturološke odnosno šire duhovne kontekste i odnose.

Napisao je četiri monografije (o Matošu, 1966; Gjalskom, 1984; Kovačiću, 1984 i Jorgovaniću, 1991), nezaobilazne književnopovijesne preglede i sinteze (Pregled novije hrvatske književnosti, 1966; Književnost moderne, 1978; Povijest hrvatske književnosti I-V, 2004 - 2009) te više knjiga studija, eseja, književnih portreta i interpretacija (Stvaraoci i razdoblja u novijoj hrvatskoj književnosti, 1971; Programi i manifesti u hrvatskoj književnosti, 1972; Osmišljavanja, 1987; Hrvatski književni obzori, 1997, Pisci i kritičari, 2003; Hrvatski književni retrovizor, 2011).

Tekstovi u knjizi " Knjiga, Tranzicija, Iluzija " upozoravaju na estetske, književnopovijesne i napose kulturne vrijednosti koje objedinjuje knjiga kao kulturno dobro, ali istodobno i na stajalište čitatelja te ograničenja i odlike izdavačke industrije u tranziciji.

Osim organizacije književnopovijesne građe, klasifikacije djela i odabira forme, pisanje ovakvoga pregleda otvara i pitanje tumačenja književnopovijesnih podataka.

Njezin neupitan autoritet temelji se na sposobnosti povjesničara da što obuhvatnije prikaže i predstavi Weltanschauung pojedine (književnopovijesne) epohe.

Iako Kolarov novelistički opus nije koherentna cjelina jednoznačno utemeljena na humoru, književnopovijesne prosudbe govore o njemu kao o piscu izvornoga humoristično-satiričnoga izraza, svojevrsnome nastavljaču A.

Očita je i autorova sklonost sistematizaciji: leksikonska temeljitost zbog koje pojedini među člancima nose pouzdanost izvora, u smislu književnopovijesne preglednosti, te, u jednoj od klasifikacija znanstvenog rada, znače prava temeljna istraživanja.

Narativni karakter znanstveno utemeljenih i inovativnih studija i analiza, otvorenost polemičkom ispitivanju i iščitavanju i građe i studije o toj građi, znalački odabir ilustracija i vrhunska likovna oprema, više su nego dovoljna preporuka čitanju ove izvorne književnopovijesne knjige.

Ta istodobna geneza i evolucija kulturalnih studija, ako je prikladno uopće koristiti književnopovijesne kategorije izbrušene u davnim i zaboravljenim borbama za autonomiju književnosti i znanosti koja se njome zanima, uključuje, jednim svojim dijelom, probleme medija, klase, roda, rase, identiteta, čitanja, potrošnje, popularne i visoke književnosti i kulture, a drugim metodološke zamke i probleme prevrednovanja, promjene analitičkog diskurza s obzirom na dinamiku polja popularnog i teorijske utjecaje

Samcová u predgovoru kaže da to nisu priče o ratu, nego proza koja tek asocira na nedavni rat.) Kratka uvodna bilješka Alice Kulihove o Krešimiru Nemecu daje slovačkim čitateljima uvid u širinu književnopovijesne kroatistike kojom se bavi naš vrsni znanstvenik.

U svojoj knjizi upozoravam na neke primjere književnopovijesne nepravde te im nastojim pristupiti - koliko je to u mojoj moći i znanju - studiozno i s poštovanjem, profesionalnim i osobnim.

O Rijeci on piše slojevito i poticajno, u ogledima i esejima okupljenim u knjizi " Književnopovijesne vedute ".